Vjeruj u sustav

Vjeruj u sustav (na početku) i rezultate testa (na kraju)

Uočite li kojim slučajem da kolumna koju redovno kupujete nije na vrijeme na web polici, to je stoga što nečija guzica nije na stolici. Ajde, nije baš tako, istina je uvijek negdje u sredini. Ni vrit ni mimo. Guzica jest na radnom mjestu, ali neke druge stvari nisu. Pišem jednom rukom. Drugu sam o(t)pustio. U krizi sam. Posao ne ide. Pojeli me korporativni skribomani, kolumne mi nisu konkurentne. Sadrže više riječi od onoga što propisuju zakoni tržišta, a zbog dugova prema kaotičnoj situaciji u kojoj se nalazim sve je manje halucinogenijalnih tvari. Nije mi preostalo ništa drugo nego racionalizirati proizvodnju. Mozak je na pola radnog vremena, oči su na pola koplja. Kako u državi, tako i u državljaninu, izgleda.

Nastavi li se ovaj negativni trend još neko vrijeme, bit ću prisiljen o(t)pustiti drugu ruku i zatvoriti oči. A onda ćete umjesto pisdarija morati čitati moje misli. Ako tko uopće ostane.

Za sada se držim nekako. Još uvijek je jedina ozbiljnija posljedica propadanja kašnjenje. A kašnjenje mi ni inače nije strano. Vele neki da ću i na vlastitu sahranu zakasniti.

- Neću, nema šanse – odgovaram dežurnim picajzlobnim zanovijetalima, – obećala je smrt doći po mene.
Uostalom, kasnio ne kasnio, nije kolumna tramvaj pa da vam pobjegne. Jedino svojstvo koje dijeli s tramvajima je da vas neće odvesti daleko.

Daleko sam dogurao sa svojom plemenitom idejom o dijeljenju. Dijelim majice, dijelim knjige, dijelim svoje brige… Sve svoje umotvorine i rukotvorine uglavnom podijelim. Tek iznimno podijelim tuđe mišljenje. A ove godine mislim čak i povećati stopu dijeljenja (poveznice na fejsu se ne računaju!). Može biti da sam se ugledao na domovinu, dosanjanu dobrotvorevinu koja je sve što vrijedi podijelila za kunu, kunu i pol najpotrebitijima, obiteljima koje su svojedobno skapavale od gladi za novcem. I ne misli stati. Kako država, tako i državljanin, čini se. Samo što sam ja svoje davao bez cijene, a država svoje u bescjenje.

Ali pazi sad – kad podijeliš nešto, netko će se uvijek naći da ti dade do znanja kako darivanjem ne cijeniš niti sebe niti svoj rad. A zašto? Ako je nešto besplatno, nije nužno bezvrijedno. Ako nešto nema cijenu ne znači da nema vrijednost. Istini za volju, ako nema cijenu a ima vrijednost, ne znači automatski ni da je neprocjenjivo.

Prije će biti da se ne cijene oni koji daju ispod cijene. Jer im je mjerilo novac, a novac ne može biti mjerilo vrijednosti, eventualno smjernica da se vidi jesi li izrabljivač ili izrabljivani. Evo primjera. Neko musavo djevojče, vjerojatno ima između pet i osam godina, iskroji u Bangladešu jednu majicu. Na izlazu iz tvorničke hale u kojoj strogi, ali pošteni odgajatelji djeci od malih nogu usađuju da valja od malih nogu i rintati do prirodne smrti u četrdesetoj, majica vjerojatno ne vrijedi više od pola novaca. Ista majica na trešnjevačkom placu vrijedi dvajst novaca.

A ako istoj majici Najk putem prišije svoj znak, majica vrijedi dvjesto novaca. Ili, zamislimo da su na burzi izlistane dionice privatne vjetroelektrane čija dionica vrijedi petstopet novaca. Nek se nekom jebivjetru kome je u interesu dizati buru digne pa prdne u vjetar, već sljedeće sekunde dionica iste vjetroelektrane vrijedi sedamstoipet novaca. Jesi što izgradio? Nisi. Jesi što proizveo? Nisi. Kad vrijednost djela mjeriš novcem i obični prdež može zlata vrijediti.

Nažalost, u ovom svijetu nije kao u mojim (praznim) pričama. I zato još uvijek, kad god se ubijem od posla jer me tu i tamo netko unovači u onu sretnu šačicu državljana koji nisu izlistani na burzi, očekujem da taj rad i unovčim. Ali ne. Ja hoću plaćicu, ali barabe imaju drugo mišljenje. Bem vam mišljenje, drugo ću mišljenje tražiti kad mi kažu da sam neizlječivo bolestan, sad samo tražim pare! I nek mi se netko onda usudi reći „joooj, imaš sreće, ti bar (povremeno) radiš“. Sretan eventualno može biti onaj koji je za svoj rad i plaćen.

U takvim mi trenucima svetog rastrojstva dođe da primijenim svojevrsni model robne razmjene u pokušaju da utjeram dugove (ili, ako vam je miliji eufemizam, naplatim potraživanja). Bez puno brbljanja, vrijeme je razgovora davno prošlo. Odradio sam nešto za njih, a oni su izradili mene. Na prvi se pogled čini kao fer poslovanje, ali u zadnje vrijeme sve više na fer plej gledam pomalo iskrivljeno (čitaj: ispravno). Dvije šake u glavu u zamjenu za dvije glave u šaku. S nekima se, nažalost, samo tako može pošteno poslovati. Briefcase closed.

Još prošloga tjedna bio sam prpošni hvalospijetlić i kukurikao o čudesnim moćima tehnologije, strojeva, kompjutera, informatizacije. Kao da sam izazivao sudbinu. Taman sam izletio iz ambulante s elektronskim receptom – to je onaj koji ne držiš u svojim rukama nego on do ljekarne putuje virtualnom stvarnošću – i uletio u najbližu ljekarnu. A u ljekarni sustav pao kao da se i on okliznuo na snijeg i led koji je zameo pola republike. Hoću potražiti drugu ljekarnu, ali gospođa ljekarnica sa mnom dijeli općepoznatu činjenicu da je maltene u cijeloj državi isto sranje. Pao sustav.

Trebao sam pretpostaviti. Savjetuje mi da probam kasnije. Ne budi lijen, vraćam se za dva sata u ljekarnu. Ljekarnica sliježe ramenima, ne treba ništa govoriti. Grogirani se sustav još nije podigao na noge. Sutradan upadam u ljekarnu kao narkić i tražim svoje. Sustav šljaka kao švicarski nožić, ali i dalje radi protiv mene. Ljekarnica provlači moju zdravstvenu iskaznicu. Vrti glavom. Šta je sad, pitam. Nema recepta, veli ona. Izgleda da nije prošao jer je odaslan baš u trenutku smaka sustava. Nemam riječi. Poslije je podne, a meni doktorica šljakala ujutro.

Sutradan popodne izbijam niotkud u ambulanti kao intrahospitalna infekcija i tražim doksicu da ponovo pošalje recept. Naravno da ne može. Jer pao je sustav. Usisa ti i ispuha zajedno, jedino što ovaj sustav čini sustavom je to da isti sustavno pada! Od pada u depru spasio me ručni rad, kemijskom olovkom potpisani recept s kojim sam do lijeka došao za manje od pet minuta. Od sada oprezno postupam s izjavama jer ću od skakanja u vlastita usta jednom i poginuti.

Da ne budem nepravedan, sustav ponekad zna i razveseliti čovjeka. Recimo u PU zagrebačkoj. Predavao sam zahtjev za putovnicu kad me službenica pogledala ispod oka i upitala:

- Vi još studirate?
Htio sam joj pasti na grudi zbog komplimenta, što vidi da se od studenskih dana nisam mnogo promijenio, da mi je lice blistavo kao u misice, možda je i pozvati da izađemo, ali nešto mi nije dalo mira.

- Heh, heh… Otkud vam taj podatak? – rekoh sa smiješkom, spreman da pređemo na „ti“.
Bacila je pogled na ekran.

- Piše u sustavu. Možete to promijeniti, ako želite, na šalterima gdje prijavljujete prebivalište…

Nije mi više bilo do šale kad sam bacio pogled na gungulu oko „prebivališta“.

- Znači, trebam ispuniti neki formular, uzeti listić s brojem na automatu za održavanje redova i izgubiti još barem tri četvrt sata?

- Pa tako nekako…

- Jel baš moram?

- Ne morate.

- Hvala lijepo. Mislim da ću onda ipak ostati vječni student. Barem kad se pita sustav…

Sa svojih gotovo deset godina studiranja biologije i nisam jako daleko od te kategorije.
Ovotjednu ću gubitašku pilanu od teksta zatvoriti jednim malim testom, upitnikom s rješenjima koji je smislio priznati domaći stručnjak za paranojeve (čitaj: ja). Zahvaljujući njemu u manje od minute možete saznati jeste li girlshizofriendica.

Đubretu koje voliš zazvoni telefon. On se javlja, ljubazan je i cvrkuće poput djelatnice telekom operatera prije nego stranka potpiše ugovor o pre(t)plati. Pažljivo ga slušaš, upijaš svaku njegovu riječ (ne, nije to prisluškivanje, to je pružanje podrške partneru, bivanje uz njega u dobru i zlu), ali i dalje ne znaš tko je s druge strane. Razbijat ćeš:

a) glavu

b) njegovu glavu

Šupak ti iznenada javlja da se ide naći s frendicom s kojom mu se baš i ne ide, ali kad je već obećao… Zvuči ti uvjerljivo pa mu kažeš da ima da dođe rano ili bi moglo biti kasno i poklapaš slušalicu. Vrtiš scenarije:

a) da će doći ranije nadrkan

b) da će doći kasnije izjeban

Svinjče te nije poljubilo u vrijeme kad si to zamislila ti i predvidio majanski kalendar (a to znači da se moralo dogoditi!). Reagiraš kao da je došlo vrijeme za:

a) smak svijeta

b) smaknuti probisvijeta

Zajedno ste dvije godine i od 730 dana niste bili skupa sve skupa 30 minuta, a sada je papak naprasno otišao na trodnevni tim bilding. Jedva su prošla 24 sata, a ti briješ:

a) da ti mala pauza baš odgovara

b) da te mala pizda baš ogovara

Ako ste uglavnom zaokružili odgovore pod a), vaši su odgovori uglavnom točni.
Ako ste uglavnom zaokružili odgovore pod b), vaša je dijagnoza uglavnom točna.
Ako ste u cijelosti zaobišli ovaj upitnik, vi ste u potpunosti zdrava, normalna i zrela osoba.

Denis Giljević