Duša ima težinu. A riječ?

Je li i vama prošao tjedan? Meni jest. Pored mene. Niti mahnuo mi nije. Mimo mene. Prohujao. Kao da me ne poznaje. Imao sam nekoliko prilika (savršenih?) otići na događaje, više ili manje glamugrozne, ali sam svaku propustio. Očito, prilika je kao zločin. Nema savršene. A sve i da sam natjerao volju da me odvede na sva ta mjesta… Naletio bih sigurno na neke krpelje. Koji bi se za me zalijepili. I uza sve one prigodne koktele svoju bi slamčicu umjesto u čašu tutnuli radije u mene. I pili mi krv.

Proljeće je. Slamčicu spasa valjalo bi potražiti u prirodi. Ali i tamo vrebaju krpelji. U posljednje vrijeme, čim se približim bilo kakvom zelenilu koje nije sortirano u kašetama trgovina mješovitom robom, pokupim krpelja. Izgleda da me vole. Kao nekad žene. Posljednji je ostavio dubok trag. Kao žena. Zaljubio se u mene zadnjeg dana veljače. Otkantao sam ga već sutradan, uvidio sam da naša veza nema budućnost. Mislio mi je piti krv. Bacio sam ga u zahodsku školjku i povukao vodu, uvjeren da naš kratak ali buran odnos prepuštam zaboravu. No đubre je malo ostavilo uspomenu. Bolnu. Kao žena. Mjesto njegovog prvog poljupca sada je kvržica koja me svrbi još i danas. Ponekad se i crveni. Boja ljubavi. Možda bih trebao poći liječniku. Kojem? Dobro pitanje.

Kako mi se tjedan sveo na dućan-kuća, kuća-dućan, dosta sam chatao. Sa svim i svakim. Nije da volim chat, ali ponekad od njega ima koristi. Ma i nije bila korist, više neka zadovoljština. Jednoć me grubo zavela žena. Pisala na chatu stvari od kojih bi i naranče na Aljasci rodile. Tako se i u meni rodila ljubav. Apgar deset od deset. A onda joj je ona koja ju je porodila opalila pljuskicu. Odmah sam proplakao.

- Mio si ti, smiješan, zabavan, simpa, vrckast i luckast, sviđaš mi se, ali ne volim ja tebe. Više si mi, onako, draga igračkica. Za po doma.

- Ma super. A sve ono kaj si pisala na chatu?

- Ma koje?

- Ono sve…

- Nisam ti ja ništa nikad napisala!

- O jesi, jesi… Imam sve pohranjeno, history, sve crno na bijelo. Oš da ti pošaljem?

- Ma neću. Oke, pisala sam, al nisam tako mislila! Okej?

- Okej.

Jebemtichat. Totalna podvala. Pa rekoh, idem i ja probati podvaliti. Isto bila neka vezica, vamte-tamte, povuci-potegni. Uglavnom, pili smo si krv. Pa kaže ta jednom otprilike, baš kao i ona chatolomna od maloprije – ma drag si ti, ali…

Pa kažem ja – a chat? Sve one bajke koje si napisala? Ne sjećam se, kaže ona, nisam… A, draga moja, jesi jesi, imam sve, oš da ti sad pošaljem? Dobro, dobro, vjerujem, ne moraš… Aha, vidiš, velim.

A stvarno ništa spektakularno nije napisala. Tek, blef je upalio. Tko joj kriv kad briše history. Oke izgubio sam oba puta, na koncu. Povijest su, da tako kažem, pisale pobjednice. Ja sam tek našao malu zadovoljštinu u tome što su one „povijest“ izbrisale.

Povijest prošlog tjedna kaže da sam ipak izašao jednom. Srijeda, finale Eurolige, Atletico protiv Athletica. Glamugrozan detalj koji će vas sigurno zanimati jest da sam navukao crnu majicu i ljetne hlače trofrtaljke maslinastozelene boje, obuo crne starke na crne čarape. I fiju. Zajahao bicikl i ravno do frenda koji ima teve pristojne dijagonale. Nas trojica, teve, nogomet, duhan, cigarete, litre alkohola i nešto testosterona. Hm. Uglavnom, što rade te muškarčine poslije tekme? Jebu mater sucu? Nastavljaju piti? Potuku se? Diče se trofejima iz povijesti lova na nejaku žensku čeljad? Pišaju kroz prozor na susjedov auto?
Ne.

Oni vade vagu pa se važu. Pokazuju škembice i gledaju tko je nabacio koliko kila. Raspravljaju kako će ih izgubiti. U povijesnom sučeljavanju na vagi izgubio sam ja. S 88 kilograma plus odjeća, obuća, večera, pola litre traminca, pivo i ostaci bacardija. Očajan, posegnuo sam za bocom votke i potegnuo nekoliko gutljaja. Imala je okus tetkosterona. Pa što? Bila je baš dobra.

Do jutra. Pardon, podneva. Ispričavam se, bilo je debelo prošlo dva sata kada je glava konačno stala na noge. Oteturao sam do blagovaone i tutnuo glavurdu deformiranu od alkocefalusa u frižider. Da ne bi pala glava, morao je pasti doručak.

Dok sam zimsku, sir, paštetu i jogurt u sebe trpao rukama i nogama, naišao je stari i upozorio me da sam usvinjio majicu. Pogledao sam, a majica čista kao vjenčanica. Popušio sam. Jednu od njegove tri fore koje valjda uporno vrti još od prve epizode TV kalendara. Stari se raspadao od smijeha. Ja sam se najprije kiselio kao krastavac, a onda sam ga htio i negdje poslati. Da se pribere. Da se opameti. Da se ponaša u skladu sa svojim desetljećima na plećima. A onda sam shvatio da sam kreten. Stari je nepoderivi šaljivdžija i nepopravljivi dobričina. Tko sam ja da ga šaljem na servis. Fore su mu trule kao kapitalizam, ali njegov je osmijeh iskren, valjan. Pogled dobroćudan. Noge skršene od tereta radnog vijeka. Tlak sjeban od pljugi i masne hrane. Kosa pobijelila od prodika njegove starosti i moje stare. Ali duh… Duh staroga je neuništiv. Nadam se da se to prenosi genima. Ako ne, onda neka je barem zarazno. Da mi kažu da sam isti stari. Zahvalit ću im jeftinom forom. A imam ih barem triput više od njega za prodat.

Ono što mi kod starog ponekad glođe živac je njegova ultimativna praktičnost. Ili lijenost, kako vam milije. U kući imamo više pepeljara nego dubokih tanjura. Ali on uporno pravi tuljce od papira u koje stresa pepeo i gasi čikove.

A u kukurikurac, velim da ne budem prost, pa kaj ne možeš jednom uzeti pepeljaru?! Ne može, kaže. Nikad mu nisu pri ruci. A i pepeljare treba prati.
Oke, tu te kužim, stari. Ali i kavu piješ iz čašica za jogurt da poslije ne bi morao prati šalice, jel da? E pa, daj mi objasni onda, zašto svaka završi u jebenom sudoperu umjesto u smeću?!

Svi imamo nekog putra na glavi. Ja sam ga jednom imao u glavi. Nije baš bio putar nego maslac. Jedini maslac koji meni nešto znači je onaj koji nožem trpam na šnitu kruha. Onaj za jelo. A poslalo me po maslac za tijelo. Morao sam dobro upamtiti sveto ime. Jer ne može bilo koji maslac nego baš taj. Hoće baš Njega. A Njega nema. Idem od dućana do dućana, upoznajem se s maslacima za tijelo. Sve ih već znam napamet, prodavačice se trgaju da mi pomognu, da mi preporuče drugi maslac, isto je super, genijalan, maslac nad maslacima, zvjezdan je a nije Zvijezdin, ali sve je džabe. Njega nema pa nema. Došlo mi je da se pomolim. Ali i opet bi uzalud bilo. Njega nema.

Vraćam se kući kao hrvatski navijač sa stadiona Ernst Happel u Beču 2008. Pognute glave, poražen. Ali više nekako izigran nego nadigran. Pa psujem kao Turčin dok si mislim – a jebemti brendove, e jebemti izbor i jebemti prodaju načina života! Kad ja poželim pivo uzmem najhladnije. Kad se zaželim ćevapa, uzmem veliku porciju. Kad mi zatreba žilet, uzmem prvu britvicu koju ugledam. Kad mi treba crna majica, uzmem crnu majicu. Misli su mi se ukrcale na let za Kubu i dokumentarac Surplus. U njemu, ako me pamćenje služi, neka teta veselo pokazuje pastu za zube. Siva, metalik tuba. Bijeli čep. I ništa više. Nema preporuka udruge stomatologa, nema neke manekenke čiji su zubi zbog paste bijeli kao lajna bijelog. Pasta za zube. Jedina. Služi za higijenu usne šupljine. I to je to. Dođeš u dućan, uzmeš, platiš previše i doma pereš zube tri puta dnevno. Želim prati zube. To je izbor. A ne jebeno ime paste.

Opet sam pretjerao. Na internetu se čitaju jedino oni tekstovi koji su dugi koliko su i široki. Ili nagradne igre. Čitanost nagradne igre nadmašit će autorski tekst za 10 – 20 puta. E pa evo nagradne igre – sve koji pročitaju tekst do kraja, nagradit ću idući puta kraćim tekstom. Sad kad ste već došli dovde i tako nemate što izgubiti.

Denis Giljević