Oprez, cendravci su među nama

I try to laugh about it
hiding the tears in my eyes
because boys don’t cry

The Cure

Ne, veliki dečki ne plaču. Gledam, recimo, neku snimku Cro Copa kako dobiva opake batine… I ne plače. A boli, vidi mu se na faci smoždenoj kao naranča da bi se koja mogla iscijediti niz obraz. Ne bi mu riječ rekao. Ali ne, on podnosi frajerski. E pa što bi onda čoek plakao kad mu pripadnica nježnijeg spola zada seriju udaraca po duši, raskoli mu srce kao cjepanicu, samelje emocije kao da su zrna kave? Naravno da bih ja kao kit i pol prije pustio vjetar nego suzu nakon nekakvog emocipelarenja zbog kojeg zaradiš tričavi višestruki prijelom srca pa ću plačipriču o plačipički (možda bih trebao s obzirom da uskoro ulazimo u EU poraditi na svojoj korektnosti i napisati cicimicimiru, cmizdravcu ili cendravcu, ali u ovom sam tekstu rekao odlučno NE eufemizmima) pozajmiti od, jelte, najboljeg frenda (41).

Upoznali su se na radnom mjestu. Svidjela mu se na prvi pogled, na drugi još i više, pa se prvi susret na javnom mjestu nije trebao čekati kao hrvatska neovisnost. Kavica poslije posla, pauza za ručak, kino, poneka šetnja, i počeli su se otvarati jedno drugome. Ne da mu je pisalo na čelu kako mu se sviđa nego joj romantični film koji mu se vrtio u glavi plastičnije ne bi prikazao ni moćni IMAX. Malo ga je zveknulo po tintari kad je saznao da je u višegodišnjoj vezi, ali ipak nije predao oružje. Samo ga je zakopao, kako se to već radi. Balkanska posla. Nikad se ne zna kad može zatrebati.

Bila je prošla godina dana u povremenim druženjima kada su im se poslovni putevi razišli. Nisu se čuli mjesec dana, kad – chat iz vedra weba! Javila se, samo tako. Odnedavno je sama, spomenula je usput. Usput? Srce je ubrzanim otkucajima pozvalo na ustanak, odaslalo pozive za mobilizaciju svih osjećaja, i starih i mladih, naredilo da se ponovo iskopa oružje. Opći napad zaljubljenosti mogao je početi svakog trenutka. Bez objave. Blitzliebe.

Susreti su se redali kao statusi na tajmlajnu. Nije prošao dan bez druženja. Kad se nisu gledali oči u oči, gledali bi se ekran u ekran. Čitao joj je iz očiju i s usana, dešifrirajući poruke za koje je mislio da ih šalje njezino srce. Od srca srcu. Bio je skuhan kao Podravkina juhica. Mislio je da je razbio Enigmu. Već nakon mjesec dana nije mogao izdržati, napravio je korak više. I naletio na minu.

Sviđaš mi se, ali nisam spremna za vezu. Nisam spremna za vezu, ali…

Tako mu i treba.

Glup, glup, glup. Glup sam, glup sam, glup sam. Glup, glup, glup.

Bjesomučno je odašiljao poruke u noć bez mjesečine, ali izgledalo je da spasa nema. Glupetar Glupan, kapetan broda koji tone pod zastavom Nigdjezemske…
Ali…

Uhvatio se za ALI kao pijan plota.

Plot is a literary term defined as the events that make up a story.

Ovu je definiciju pronašao na Wikipediji.

This plot is a literary term defined as the events that make up a love story.

ALI prikladnu je definiciju ipak pronašao u sebi.

I nastavio je činiti sve da se i dalje primijeti koliko mu je stalo. Ponašao se kao da će sto godina trajati prijateljstvo (pripadnici njegova roda ismijavali su ga i trubili mu kako ne postoji prijateljstvo između muškarca i žene, op. a.), a spremno se nadao se da će već sutra izbiti ljubav…

Pročitao je puste stranice o ljubavi, želio je saznati kako da joj dati onu pravu. Riješio je nekoliko testova i bio zadovoljan rezultatima (slijepi je glupan bio zadovoljan, a za par je bodova uvijek ispadao nezreli klipan, op. a.). Srce mu je udarilo u glavu pa su iz nje počele frcati riječi kao halucinacije nakon toplotnog udara. Umio je s riječima, ali nakon onog fijaska više nije imao petlje biti izravan pa je joj je napisao pjesmu (koji jadnik, op. a.). Pa drugu (kakav luzer, op. a.). Sviđaju mi se baš, rekla je (kakva zabluda, op. a.). Ali sve je ostalo na riječima.

Prije nego što je stigao završiti treću, stigao je odgovor koji je čekao, za kojim je žudio. A opet, prvi ga je zagrljaj iznenadio. Ostao je skamenjen iako je orkan prijetio iščupati mu svaki organ. Prvi je poljubac dočekao kao Titanic, tonući nepovratno u ocean burne mašte. Prvu je noć privijen uz nju doslovce probdjeo, a tako su nekako prolazile i sve ostale noći. Sklapao bi oči samo na trenutak, cijeli mu je san bio sveden na treptaje. Nije ju mogao prestati gledati. Jedite, gladne oči, jedite! Ujutro bi ustajao odmoran, moćan kao nevjerojatni Hulk i Superman zajedno, imao je osjećaj da je u stanju Mliječni put pretvoriti u boćalište, nabacivati se planeticama i pobijediti svako boga koji mu izađe na megdan. Kao da mu san više nije bio potreban sada kada se ostvario.

Ljubila ga je strastveno, grlila iskreno (ste čuli za grupu Imagination, osamdesete? It’s just an illusion, u… u… u… buahahaha, illusion…, op. a.).
Umjesto početka…

Mjesec je dana prohujalo, stigao je i Božić… Otišla je na svega par dana, vratila mu se totalno strana. Pod jelkom ga je dočekao smak svijeta s posvetom: GAME OVER.

I zid šutnje. Sve da i nije izgubio glavu, kroz nj ne bi njome mogao.
Najprije se zapitao kako su mudre Maje mogle pogriješti u svojim proračunima za čak godinu dana? Što se dogodilo? Zar se do pakla stiže u svega 72 sata?

Kako? Zašto? Sigurno je kriv, ali gdje je pogriješio? Želudac mu se polako pretvarao u stršljenjak. Pitanja su se rojila, a svako ga je ubadalo otrovnim žalcem. U jednjaku odron kamenja. U kut grla satjerani osjećaji ostavljeni su da se udave u rijeci suza ponornica. Spremao se emocid. Bilo je samo pitanje trenutka kad će sve izbiti na vidjelo. Javnost će saznati kad tad, takav masovni zločin ne može ostati skriven. Samo što od toga neće biti koristi. Nitko neće biti izveden pred međunarodni sud, u ljubavi nema pravde, nema dobrih i loših, tek sretnih i onih koji pate (patetičan lik, nezreo dozlaboga, nek se goni u neku stvar, op. a.).

Nakon sedam je dana uspio nekako dogovoriti susret. Izabrala je neutralni teren. Sve je bilo jasno. Svima bi bilo jasno. Osim njemu.

Stigla je samo sa vetom, prišla i rekla: “Hell, no!“, a i pogledi su mu govorili više od riječi… (za one koji žele znati malo više o igrama riječi kojima se odao njegov smućeni mozak, pročitati tekst pjesme Džuli D. Popovića, op. a.)

Prvi ga je pogled ipak iznenadio. Ostao je skamenjen iako je orkan prijetio iščupati mu svaki organ. Prve je riječi dočekao kao Titanic, tonući nepovratno u more bez dna. U more, noćne, a bez sna. Prvu je noć bez nje doslovce probdjeo, a tako su nekako prolazile i sve ostale noći.

U utrobi Bliski istok. Nikad mira. A nada stalno tinja. Ljubav, izrešetana, leži na samrti, izdiše mu na rukama, ali nikako da ispusti dušu. Njegovu. Ščepala ju je i ne pušta.

Zašto, o zašto? Kako? Nije bila spremna? Trudio se da ne srlja. Nije ju dovoljno obasipao lijepim riječima? Pisao joj je pjesmice koje bi i Terminatoru istjerale suzu na oko (opako pretjerujem, ali da su pjesmuljci imali duha, jeb ga, jesu, op. a.). Nije bio dovoljno pažljiv? Ili je bio suviše oprezan? Promijenio se? Ili su se promijenile okolnosti? Koje, dovraga? Zar je svaki njezin dodir, svaki poziv, zar je moguće da je sve bila obmana? Sve je više analizirao, svaku njezinu riječ, svaki mig, svaki pokret, svaki pogled… I što je više analizirao, sve je manje znao. Što se dogodilo. Kobna 72 sata. Nikad neće doznati.

A u utrobi mu Bliski istok. Nikad mira. Nada uporno tinja. Ljubav, izdiše mu na rukama, ali nikako da ispusti dušu. Njegovu. Ščepala ju je i ne pušta.

Ustajao bi iz kreveta i odmah padao natrag kao bolesnik. Čim bi sjeo u automobil zavrtio bi najtužnije Đoletove pjesme (o kako jadno & otrcano, op. a.). I nadao se da će ga pogoditi barem jedan od stupova zagrebačkih nadvožnjaka. Nije sve tako sivo kad imaš s nekim otići na pivo. Nije, crno je, kako god okreneš. Prijatelji mu nisu mogli pomoći. Sam si nije mogao pomoći.

San mu nije mogao pomoći. Dan nije mogao preživjeti. Vukao se Darkmoodom kao duh sa sjekirom. Zabodenom posred njegove utrobe.

Nije si želio priznati, odbijao je prhvatiti da je kemije nestalo samo tako.

Ljekarne su je držale u izobilju. Preko dana, iz kuće je počeo izlaziti ruku pod ruku s Normabelom (o kako jadno & otrcano, op. a.). Njegova nova ljubav. Što je ljubav? Kemija?

- Ljubav je bog. Ne postoji – šaputao je Normabel.

Uvečer bi postajao Don Žujan i okružio bi se pivama (o kako jadno & otrcano, op. a.). Od njih je barem znao što može dobiti, nije bilo neizvjesnosti. Voljele su ga do sitnih sati. Ali čim bi ga pustile da sklopi oči, budili bi se stršljenovi. I boli.

Bio mu je pun kufer boli. Želio se osloboditi boli. Nikog nije ubio (a dobricaaa, jadan, baš nam ga je žao, jel da, op. a.), ne zaslužuje takvu kaznu. Vrijeme liječi, tješili su ga. Vrijeme se vuče kao trut, odgovarao je. A njemu je pun kufer. Pun kufer.

Norma Belle,
Norma Belle…
Odvest ću te u hotel…
Ti i ja i litra viskija,
spavat ćemo do sisveta…
O, Norma Belle…

Život mu nije bila pjesma pa je odlučio da svoje jutarnje zlato neće upoznavati s ljepoticama iz noćne smjene.

Kad je odbacio pomisao na pogibeljna druženja, svoju je normu boli počeo odrađivati na fejsbuku (još i to, krasno, koji mlatimudan…, op. a.). Društveno beskoristan rad. Prosipao je pjesme s porukom. Malo s jutjuba, malo s ruba do kojeg je stigao. Iz glave, ravno na internet. Wall mu je ličio na zid plača. Kad bi ih stavio na vagu, ne bi mogao reći je li više suza palo zato što je nada uporno živjela ili zato što je ljubav odbijala umrijeti. Obje su tjerale neki inat. A on je i dalje uporno tjerao po svom.

Čekao je jedan lajk. Kao da bi to moglo probuditi njegovu draganu. Kao da bi to moglo obrisati sve one potoke suza prolivenih u besmislenoj borbi za nju.
Lajk koji nikada neće stići.

Nada je pala kao prva žrtva na putu njegova ozdravljenja. Sad je barem znao da ne umire zadnja.

Na utrobi mu je i dalje stajao putokaz za Bliski istok. Nikad mira. Ljubav, izdisala mu na rukama, previjala se u bolovima, ali nikako da ispusti dušu. Njegovu. Ščepala ju je i ne pušta. Ali više nije bilo nade. S jednim je neprijateljem bilo lakše. Predao se. Pozvao se na Ženevsku konvenciju. Ljubav je obećala da ga neće mučiti. Dapače, dat će mu novu priliku. Gdje i kada, to još ne znaju ni ona ni on.

Kao ratni zarobljenik, napisao je još ovo:

Kad ti kažu
nade umiru posljednje,
zapitaj se
zašto te onda ne spopadaju
misli osrednje
nego negdje ispod sivog plašta
i dalje diše mašta
a neki đavo ruje…
Zašto uho u doba gluho
i dalje zov taj čuje?
Zašto oko vidi boje
na spodobama što u crnini stoje?

Kad ti kažu
nade umiru posljednje,
istina je, lažu.

Nad otvorenom rakom,
oprostit ćeš se sa svakom
- zbogom, draga -
ali spokoju neće biti traga
jer mir je gušter što
uteći će u prvu rupu,
ostaviti samo repove duge
što vode ravno u labirinte tuge…

Kad duh ponovo klone
i na koljena padne
znat ćeš da ljubavi su one
koje umiru zadnje.

I bilo mu je nekako lakše. Ohrabren, uskoro je učinio i zadnji korak. Prorekao budućnost. Poslao (o)poruku samome sebi. Pozvao je vrijeme da učini svoje (o, fala ti bože, konačno, al vjerojatno je lik bio zadnji u redu kad se pamet dijelila, op. a.) ovom umotvorinom:

Ljubav se ugasi. Život peče dalje.

Umjesto kraja…

Sreo sam ga neki dan. Sjedi lik na Cvjetnom, sam samcat. Izgledao je… Ne mogu reći da je pucao od sreće, ali bio je miran, opušten, čak mu se i osmijeh vratio. Pozvao me da sjednem s njim, srknem kavu, popušim cigaretu, da zavrtimo rundicu razgovora. Nije ju spomenuo nijednom, a i smisao za foru mu se vratio. Nasmijao me par puta kao od šale. Ipak nisam izdržao da ne pitam ima li kaj novog.

- Šaka suza, vrića smija… Ča je život vengo fantažija!

Da lik ima sluha možda bih se usudio reći kako mi je otpjevušio odgovor. Fantastično, pomislio sam, još samo fali da me upozna sa zrakom.

Skužio mi je misao pa smo zajedno zaroktali od smijeha. Ali prijatelju, ajd pročitaj sljedeću, ako si faca:

Jebemteblesavog… Dobrodošao natrag!

Denis Giljević