Lov u mučnom

Naprasno nam otišao Papa, ničim izazvan obznanio da daje ostavku i obeznanio nas kao što je to učinio i Sanader, prva prepreka u frci oko Nore je preskočena, ćirilica je opsjedala Vukovar i samo zahvaljujući junačkom otporu koji su pružili branitelji grad nije pao, Sjeverna Koreja bombe bacala kao mlada partizanka, ono, haj nek se čuje čuje, haj nek se zna… Koji egocentrični narod, sve samo da skrenu pozornost s Pape na sebe! A još je i snijeg opet zasipao gradove, baš kao da traje zima. Pa kud se nagomilale vruće teme (posebno snijeg!) onda kad ja poželim počivati u miru, umjesto velikim temama baviti se malo svojom malenkošću, ispod popluna odraditi malu vježbu prema kukurikulumu zdravstvenog odgoja. Ovako sam prisiljen istresti sve iz sebe na ulicu, ekshibicionistički iskočiti pred čitateljstvo golim stavom, kukuriknuti na sav glas i – ne mogu odoljeti da budem malo pretenciozan – buditi sablazan.

Ćirilici je pružen herojski otpor i ona je zaustavljena. Davne devedesetidruge mucalo se da je “pjesma jača od minobacača”. I bilo bi kudikamo bolje da se samo mucalo – koliko god pjesma bila stravična – nego da se iz minobacača pucalo. Danas je pismo jače od minobacača. Onomad je ubijao metak, danas će valjda isto činiti pismo. Naravno, pa gdje to na ovom svijetu ima da ubijaju ljudi? Ja nikad čuo. Za sve su krivi pisma, riječi, pjesme, simboli, knjige, idoli… A ljudi su? Ljudi su… Ah, ta divna stvorenja.

Kako ne bih olako bio optužen za lupetanje, da sam najobičniji salonski revolucinik koji samo laprda, nudim dva prijedloga, da ne kažem rješenja.

Uvedite mene u Vukovar. Kad ja razvežem jezik ljudima će se činiti kao da ih je barem šest. Šest jezika, čovječe! Bit će veselja kao kad je stigao kapitalizam i konačno nam uveo mogućnost izbora u zemlju! A i garantiram vam – dok sam ja tamo, Vukovar nikad neće biti vukovar.

Drugi prijedlog. Umjesto dvojezičnih natpisa neka se uvede krdo ili dva dvogrbih deva (eto i poticanja zapošljavanja, netko ih treba uvesti, netko se mora za deve starati itd.). Svaki će se narod moći skloniti ispod svog grba i osjećati se zaštićeno, osobito ljeti, kad uprži sunce, pa će i korist biti dvostruka. Valjda će tada skužiti da je sve samo voda.

A kad smo već kod nacionalnih obilježja i vode, Slavonija je ove zime puna uzbuđenja. I u Osijeku sve sama voda, otvorena je slavina iz koje teku budalaštine.

- Ma napijem vas sve na pipu! – dreknuo bi Zdravko Mamić da ga zanima išta osim Dinamove slavine iz koje mu u džep curi lovica.

Plati dug za vodu pa ćeš dobiti hrvatski državni stijeg, ideja je tamošnjih vodovodonoša. Jer primijećeno je da se hrvatski barjaci vijore sve rjeđe. A i stvarno nije u redu da ljudi Vodovodu umjesto para za vodu, koja je još uvijek u vlasništvu Republike Hrvatske, daruju bosanski grb. Još ako se u zakon stavi da je zabranjeno isticati državni stijeg ako nije čist, mirisan i mek kao duša, da mora biti tretiran isključivo sredstvom koji proizvodi Saponia jer ti u protivnom slijedi kaznena prijava za vrijeđanje nacionalnih obilježja… Procvala bi Slavonija! I gospodarstvo i stanovništvo. Samo ih treba potaknuti na pravi način na potrošnju vode i domaćih proizvoda. I da vidiš onda vodenih para!

Nacionalni je simbol i heroj privremeno postala i mala Nora, za čije su liječenje u Americi u hipu prikupljeni milijuni kuna građana Hrvatske. Nacionalni je eksperiment još jednom uspio, a toplo se nadam da će uspjeti i ovaj koji slijedi, eksperimentalni postupak koji bi Noru trebao preko Amerike izvesti na put izlječenja. Bilo je stvarno divno vidjeti kako su svi slojevi društva dali svoj obol uspjehu ove hvalevrijedne akcije, a posebno me se dojmio doprinos koji su dodatno pojasnili u Tiskovnom uredu Zagrebačke nadbiskupije:

“Koliko nam je poznato do sada je skupljeno 3,4 milijuna kuna, a za vjerovati kako je veliki dio donacija došao od vjernika pa se ne može govoriti da Crkva nije doprinijela ovoj akciji.”

Tako je. Dobar dio donacija sigurno je došao i od onih koji vjeruju da će se obogatiti kladeći se, pa je vrlo vjerojatno da su i kladionice doprinijele ovoj akciji. A bit će da je bio sasvim lijep broj i onih koji troše raznorazne opijate pa isto tako nimalo ne bi bilo fer ne spomenuti i, recimo, kolumbijske, meksičke i ine narko-kartele te njihov doprinos ovoj akciji.

I dok se nacija opijala slatkim medom masovnog dobrotvorstva, nešto se njih ipak sjetilo izvući sjekiru te spomenuti kako postoje i mnoga druga djeca (zašto ne i odrasli?) koja nemaju i nikad neće dobiti takvu šansu, no uistinu sam rijetko nabasao na komentare koji su pogodili u sridu… A to je pitanje sustava. U ovom slučaju zdravstvenog. Svaka čast milosrđu, ali za koji će nam kanarinac onda zdravstveni sustav, svi oni doprinosi, sve one priče o pravu na život i liječenje, ako su nam već pune trube socijalne države i pravednog društva u kojem treba biti za sve barem podjednako? Ne postoji li zdravstveni sustav zato da nam barem to omogući? Barem zdravlje, barem kakav takav život, ako već o boljem možemo samo sanjati?

Inače, jebi ga. Najbolje izmisliti onda još jedno ministarstvo, Ministarstvo milosrđa, sa stotinjak činovnika i najmanje dvjesto dužnosnika s ministrom na čelu (usput smo riješili egzistenciju tristotinjak obitelji, barem trećinu od tog broja čini, naravno, uža i šira obitelj samog ministra). Ma bilo bi kao u holivudskom filmu, ministar bi samo trebao dreknuti “akcija!”, stručni bi timovi ministarstva snimili situaciju, a stotine bi tisuća statista u tom spektaklu pohrlilo izvršiti uplatu. Za što bi dobili i priznanicu, da se slučajno Linić ne naljuti. I malu zastavicu zemlje u kojoj će se obaviti liječenje, zašto ne? Što bi onda radilo Ministarstvo zdravstva? Ono bi i dalje izrađivalo liste čekanja koje bi slalo Ministarstvu milosrđa.

Za mene ovih dana nije bilo milosti. Puna četiri dana, malo za promjenu, nisam samo lajao kao pas nego i radio kao pas. Letio sam amo tamo kako bih u roku istresao dva intervjua pa ih doma tesao od jutra do mraka… A i jedan sam dan bio dio filmske ekipe koja je snimala tamo neku reklamu. Vjerojatno me to ubilo najviše. Od rane zore do kasnog poslijepodneva u podzemnoj garaži. A na početku, sve je izgledalo idilično. Dobio sam svoju prvu ulogu u nekom filmu – bio sam zadužen za klapu. Bokte, držao sam se od tog trenutka kao da su me postavili za umjetničkog direktora festivala klapa u Omišu. Zaslijepljen svojom ulogom na snimanju, previdio sam činjenicu da dvadesetogodišjnaku to možda može značiti početak velike karijere, ali kad se radi o četrdesetikusurgodišnjaku, to mora da je kraj… Klape sam lupao poput kakvog prekaljenog profića! Skužio sam koliko je u podzemnoj garaži hladno tek kad je pala posljednja klapa, ali bilo je prekasno. Smrznuo sam se kao maksimirsko jezero.

Barem sam skontao koliko je rad u stvari štetan. Em je slabo plaćen, em ti sroza zdravlje. Odmah je oslobodio viruse koji su navalili na mene poput Liliputanaca i na kraju me oborili.

A kad padnem u krevet, ljubav pada u drugi plan. Još jedno otkriće. Ljubav i karijera ne idu zajedno, posredno ili neposredno. Potvrdili stručnjaci. Nekolicini mojih prijatelj(ic)a krenulo je onoga trenutka kad su prekinuli vezu.

Klik. Veza prekinuta.

Ne možete to više slušati.

Same gluposti.

A kad tako kaže većina, čovjek se naprosto mora složiti.

Ali ako smo ijednu proizvodnju u stanju pokrenuti onda je to proizvodnja gluposti. Ne treba nam niti najskromnija strana investicija. Šteta samo što proizvod ne možeš naplatiti. A čak se ne možeš niti pohvaliti da je glupost autentičan hrvatski proizvod. Tek visoko kotiramo.

Od ljubavi se ne može živjeti, kaže ona dobra stara. Slično je i s glupošću. Od nje se u ovoj zemlji više ne da disati.

Denis Giljević