Emocionalna inteligencija

Emocionalna inteligencija je sposobnost prepoznavanja osjećaja, njihovog jasnog identificiranja, razumijevanja, sposobnosti kontroliranja i korištenja za izražavanje misli. Samo po sebi je razumljivo koliku ulogu osjećaji imaju u nošenju sa svakodnevnim situacijama, komuniciranju s drugim osobama i najvažnije koliku oni ulogu imaju u donošenju odluka.

Razvijanjem emocionalne inteligencije dijete postaje sretno, produktivno, odgovorno biće.

Temelj učenja o emocijama, ono što je prvo što dijete mora naučiti kako bi znalo na odgovarajući način „baratati emocijama” je imenovanje i prepoznavanje emocija.

Mala djeca svoje osjećaje pokazuju spontano i iskreno. To je dobra osobina, ali sa jedne strane i negativna jer zbog te svoje spontanosti djeca teško kontroliraju svoje emocije, odnosno često ih ne izražavaju na način koji je društveno prihvatljiv. Jedna od stvari koja spada pod odgoj je naučiti djecu kako da iskazuju svoje emocije na prihvatljivi način.

Prve emocije koje dijete izražava su reakcija ugode ili neugode. Pozitivno emocionalno stanje izražava se smiješkom, gugutanjem, pozornim gledanjem. Neugodno emocionalno stanje izražava se plačem, mrštenjem, izrazom gađenja. Do kraja 6. mj. života dijete izražava sve četiri primarne emocije (ljutnja, strah, radost, tuga) i prepoznaje osnovna emocionalna stanja majke ili skrbnika. Već u dobi od 3 mj. dijete reagira na ton kojim mu se obraća odrasla osoba, a sa 7 mjeseci povezuje ton glasa i izraz lica za razumijevanje osnovnog emocionalnog stanja odrasle osobe. Između 8. i 9. mjeseca svjesno traži podatke o emocionalnom stanju majke, kao uporište za vlastito ponašanje i vlastite emocionalne reakcije (Vasta i suradnici, 1998.).

Kroz emocije se odvija prva komunikacija – facijalna ekspresija koja iskazuje kako se roditelj osjeća predstavlja osnov daljnjeg ponašanja djeteta. Tako kad se desi nešto nepredviđeno, dijete pogleda roditelja, te po njegovom izrazu lica zaključuje da li se može opustiti ili je vrijeme za paniku. 4 osnovne emocije prate 4 osnovna izraza lica. Na osnovu njih komuniciramo s djetetom još prije riječi. Dijete do kraja prve godine uči da osmjehom dobija više pažnje nego ljutnjom, te uči kada prikazati pojedinu emociju. Upravo tu se uspostavljaju temelji učenja o emocijama.

Donosimo Vam prijedloge kako možete pomoći u razvoju emocionalne inteligencije kod svojeg djeteta:

Dijete treba pomoć odraslih kako bi:

došlo u dodir sa svojim vlastitim osjećajima, osvijestilo svoju potrebu i unutarnje stanje (Vidim da si srdit. Što sad stvarno trebaš ili želiš? Čega se bojiš? Što te brine?…).

naučilo imenovati svoje osjećaje i govoriti o njima, spoznati kakvih sve osjećaja ima.

naučilo prepoznavati osjećaje kod drugih, dijeliti svoje osjećaje s drugima.

steklo iskustvo izražavanja osjećaja na različite načine.

razumjelo emocionalnu reakciju na neki događaj i steklo sposobnost predviđanja njezinih posljedica.

naučilo da je moguće odabirati načine izražavanja i ponašanja u emocionalnim situacijama.

Igrajte se s emocijama, imenujte nazive emocija lica koja vidite u novinama, na televiziji. Glumite emocije (Hajde da vidim kako izgleda ljuto lice?) Pravilno prepoznavanje emocija je ključ emocionalne inteligencije, a uči se od najranije dobi. Neka istraživanja su ukazala na važnost pravilnog prepoznavanja i imenovanja emocija kada se uvidjelo da nasilna djeca nemaju tu sposobnost nego većinu tuđih reakcija, ponašanja i emocija tumače kao prijetnju.

evo nekoliko igara koje se možete igrati sa svojom djecom koje vam mogu poslužiti kao idealan način uvoda u priču o emocijama:

Emocionalni rječnik – u slobodnom razgovoru s djetetom, napiše se lista svih osjećaja koji mu padnu na pamet. Za svaki osjećaj napravi se mali album koji će sadržavati slike iz časopisa koje predstavljaju taj osjećaj. Uz slike se napiše kada se dijete tako osjećalo ili se izradi osobna priča uz crtež djeteta (može i slikovnica) u kojoj dijete detaljno opisuje kada se tako osjećalo. Igra je vrlo zahvalna za širenje vokabulara o emocijama.

Pantomima osjećaja – dijete i roditelj izrade kartice koje označavaju razne emocije, dijete izvuče jednu karticu i bez riječi odglumi osjećaj koji je označen na kartici. Ono dijete koje prepozna osjećaj dobiva karticu, zatim uzima novu i glumi. Pobjednik je ono dijete koje na kraju igre ima najviše kartica.

Društvene igre tipa “Čovječe ne ljuti se” – sve društvene igre u kojima postoje pravila i u kojima je potrebno nositi se s gubitkom, ljutnjom i sl. izvrstan su način za učenje kako se nositi s emocijama.

Što kaže ovo lice – igra se igra sa slikama iz časopisa, fotografijama lica ili izrađenim crtežima lica koja pokazuju određenu emociju, a djeca pogađaju: što osjeća to lice, a kasnije što kaže ovo lice – koju bi priču to lice moglo nama ispričati?

Skala emocija – na zidu se nacrtaju (nalijepe) jednostavna lica (smajlići) koja iskazuju tri stanja : sreću, neutralno i tugu – djeca na osnovu njih uče gradaciju emocija . U svakodnevnoj komunikaciji dijete i roditelj koriste ih kako bi naglasili kako se trenutno osjećaju ili su se osjećali kad se nešto dogodilo i sl.

Nastavi rečenicu – djeca nastavljaju započete rečenice: Sretan sam kada…, Tužan sam kada…, Ljut sam…, Volim…, Ne volim… itd. Roditelj prvo zapisuje odgovore, a zatim zamjene uloge i roditelj odgovara.