Foolish Games

Još od malena sam voljela plesati. Moj prvi javni nastup bio je već u 1. razredu osnovne škole. Bavila sam se ritmičko-sportskom gimnastikom i nastupali smo u u sportskoj dvorani osnovne škole Trnsko. Još uvijek se sjećam da smo imali točku s obručima, sjećam se da mi se dvorana činila ogromnom, sjećam se uzbuđenih gledatelja (mame, tate, djeda, bake)… i sjećam se da se nisam bojala.

Kasnije mi je želja bila plesati folklor. E tu nailazim na prvu pravu prepreku – moja visina ili bolje rečeno – nedostatak iste. Bila sam vječno najniža, najsitnija djevojčica u razredu i kao takvoj, mjesto mi definitivno nije bilo u školskom folklornom ansamblu. Gledala sam njihove probe s tugom i mislila si vidjet ćete vi mene jednoga dana. Kad sam bila negdje u 3. razredu, u našoj školi je folklorni ansambl EN-TEN-TINI unajmio školsku sportsku dvoranu i ja sam konačno došla na svoje! Bili su to teški treninzi, a plesu se pristupalo s ozbiljnošću. Sjećam se da je naša voditeljica imala dugu, kovrčavu, crnu kosu i zvala se Tuša. Imala sam sreće, a vjerojatno i talenta, pa sam uvijek imala one važnije uloge u koreografijama. Bila sam sretna zbog toga jer ne samo da sam plesala, bila sam dobra u tome i istaknuta. A to je nešto što mi školski folklor nikad ne bi dao!

Imali smo prave i ozbiljne nastupe u kinu dvorani Studentskog centra u Savskoj! Imali smo prave narodne nošnje, kose ispletene u pletenice i ukrašene bijelim cvjetovima od krep-papira, koje su moja ujna i njezina susjeda ili kolegica izrađivale danima. U publici su nam sjedili roditelji, djedovi, bake, stričevi, strine, ujaci, ujne, bratići, sestrične… I svima njima smo baš mi bili najbolji! Ne zato jer smo njihovi, nego zato što smo bili stvarno najbolji. J

Kad sam krenula u 5. ili 6.razred, EN-TEN-TINI je otišao iz naše škole i treninzi su se održavali negdje kod Cibone. Roditelji me tada sigurno ne bi pustili da idem sama, a oni nisu imali vremena (ni želje) da me 2-3 puta tjedno voze u centar grada. I tako sam morala odustati od folklora. Puno puta mi je mama spomenula nešto u stilu „vidiš, da si nastavila plesat folklor, možda bi sad plesala u LADU i putovala svijetom“. Možda mi je na taj način željela reći da joj je žao što se ona i tata nisu prilagodili mojoj želji da nastavim plesati. Jer kao 11-godišnje dijete nemaš baš puno izbora i utjecaja na roditeljske odluke. A nisam bila od onih koji rade scene…

Nakon folklora sam željela probat jazz dance, ali su roditelji odlučili da je pametnije znati njemački jezik i upisali sestru i mene na tečaj. Još jedna odluka protiv koje nemaš što. Ova im je čak bila i ok. I zbog njemačkog su bili u stanju četvrtkom predvečer sjest u auto, nacrtat se pred našom srednjom školom u centru grada, pokupit nas i isporučit na sat njemačkog u osnovnoj školi u Sigetu.

No, ples mi je uvijek nedostajao, ples je bio dio mene, način da pokažem da sam dobro.

Negdje u jesen 2010.godine upisala sam se na MTV dance na Velesajmu. E to je bio kaos! J Na početku je grupa bila puna, ali s vremenom se broj cura smanjio. Znalo se dogodit da smo na treningu dvije curke, ja i trenerica, koja je uvijek bila sjajna – nasmijana, odlično raspoložena, motvirana kao da nas je puna dvorana, a ne samo tri.

Nakon MTV dance-a uslijedila je nezaobilazna zumba, koju volim i dalje. Ali ni to mi baš nije bilo to.

Konačno početkom prošle godine počinjem njuškat po stranicama Pole Dance Fitnessa. Sramežljiva kakva jesam, mislila sam si: „Ma što ćeš ti tamo, pa nije to za tebe“. A s druge strane, mislim si: „U mojoj plesnoj karijeri doista nedostaje još jedino ples na šipci“. I odlučim: idem probat, što me košta?

Pošaljem mail da sam zainteresirana, curka s druge strane odgovori da novi krug upisa i treninga starta od 12.03., a par dana kasnije dođu termini kad će se održavati satovi. Piknem ja ponedjeljak u 18.15h. I avantura počne tog ponedjeljka, 12.03.2012. u 18.15h u Kineskom paviljonu

Nas 10-tak se gledamo u boravku, sve u tajicama i majicama na bretelice, šutljive, svaka u svojim mislima i s upitnicima iznad glave. Konačno pređemo u dvoranu, sjednemo na prostirke koje nam je trenerica postavila za prvi sat. 2 šipke stoje u sredini, u polumraku dvorane. Dakle, to je to. Toliko različitih mišljenja i stavova o toj okomito postavljenoj šipci, toliko komentara – a sve iz neznanja. Jer prvo i osnovno – muškarcima je u naš studio ulaz strogo zabranjen. A što radite kad nešto ne znate? Izmišljate.

Trenerica zauzima mjesto na prostirci u sredini dvorane, između tih dviju šipki i predstavlja se. Onda se redom predstavi svaka od nas. Studentice i zaposlene. Udane i majke; neudane, u vezama ili same. Sve (slučajno) do 30 godina. I sve same divne žene i tražimo mjesto za sebe. Samo za sebe, gdje možemo biti što jesmo i što želimo biti, gdje se možemo ponašati u skladu sa svojim osjećajima, biti tužne ili sretne, ali prihvaćene upravo takve kakve jesmo. Naš studio je mjesto slobodno od svih predrasuda i mjesto gdje pomičemo granice.

Trening počinje.

„Zatvori oči, duboko udahni, izbaci sve misli iz svoje glave“, čujem smireni glas trenerice dok pušta laganu glazbu i još više prigušuje svjetlo. Ne mogu izdržati, a da ne otvorim oči – dvorana je skoro u totalnom mraku, mi smo raspoređene u krug, trenerica u sredini, sjedi po turski, duge raspuštene kose. Kao da sam na drugom planetu. Zatvorim oči.

„Sjedi u turski sjed, još jednom duboko udahni, opusti se.“

Sat vremena vježbi na podu prođe brzo, a nakon toga trenerica nas pohvali da smo jako dobre i da smo uspjele dosta toga pohvatati već na ovom prvom satu. Nakon kratke pauze, vraćamo se natrag u dvoranu i učimo naš prvi element na šipci – krijesnicu. Gledamo sa strane trenericu i mislimo si: „Ma ona se šali, pa kako ću ja to… i kak misli, pustiš se u lijevu stranu?“ Prvi pokušaj je bio čudan: još uvijek smo bile u strahu od svega. Većina nas šipku nije dodirnula nikad u životu, a kamoli da je probala izvest neki element.

Nakon toga pokazuje nama naša trenerica rutinu, odnosno plesnu koreografiju. Malo je reći da smo ostale u čudu. Bilo je „o Isuse, ja ovo neću moći nikada“. Izgledala je dobro. Ma da, koga ja lažem?! Izgledala je divno, moćno, snažno, seksi, senzualno, ona je vladala prostorom i šipkom i dvoranom i mjuzom. Što se ne bi moglo reć za nas – mi smo vjerojatno bile toliko u šoku da je stvarno bilo dobro da smo sjedile na podu.

Odosno mi tako u čudu s prvog treninga. I za koji dan zaključimo da jedva čekamo idući trening.

S vremenom smo postale sve opuštenije, tajice smo zamijenile kratkim hlačicama, noge smo ponosno ukrasile modricama. Pita mene nedavno jedna moja prijateljica koja je prije koji mjesec također počela trenirati ples na šipci: „Dobro, kad konačno prestaju modrice na nogama? Ide ljeto, kako ću takva nosit suknje, ljudi će mislit da me muž tuče“, a ja joj odgovaram: „Ni na 5.stupnju nije bolje; sad imam modrice na mjestima na kojima ih prije nisam imala.“ I neopisivno sam ponosna na njih; veterani imaju svoje ratne ozljede i ožiljke, a ja imam modrice. Gledam noge, desni rist mi je malo plav… Hm, pomislim, spuštanje anđela i budem sretna na način koji ne mogu opisati…

U međuvremenu je dvorana postala tamnoljubičasta, glazba drugačija, a rutina je prerasla u improvizaciju (iliti pleši što ti dođe u tom trenutku, igraj se). Mi smo postale drugačije, postale smo – sretne. Poznajemo se bolje, opuštenije smo, ali i dalje bodrimo jedna drugu kao i na prvom satu. Nema više neugode kod skidanja dijelova odjeće, nema više neugode kod plesa. Postale smo ekipa koja zajedno diše, pleše i uživa u zajedničkom druženju. Na trening se dolazi i po suncu i po kiši i po snijegu kad tramvaji ne voze. Na trening se dolazi u suzama koje ne prestaju kliziti niz naša lica, dolazi se s glavoboljama, dolazi se u PMS-u, dolazi se i kada si izgubljena i kada ne znaš što bi sama sa sobom.

Ali onda imaš ta dva divna sata i tamnoljubičastu dvoranu kao svoju oazu. I kad trenerica kaže: „Izbaci sve misli iz svoje glave“, ti doista izbaciš sve misli iz svoje glave: i šefa i kolege koji te ljute i klijente i profesore i ispite i roditelje i susjede… Postoji samo glazba, postoji samo ples. I najveći od svih problema je kako napraviti taj novi element. Obuješ svoje štikle s vrtoglavo visokim potpeticama i onda si kraljica svog plesa. Možeš biti i sretna i tužna i sjetna i zavodnica i tigrica. I vjerujte, ma kako svaka od nas izgledala milo i drago kad nas sretnete, u toj dvorani nismo ni mile ni fine ni drage.

Volim svoje ponedjeljkuše, one me čine boljom i sretnijom osobom.

Volim svoju trenericu, ona me uči i inspirira.

Volim svoju ljubičanstvenu dvoranu, tamo osjećam da sam na pravom mjestu.

Tamo nije bitna moja visina ni građa tijela, tamo nije bitna točnost ni vještina kopiranja tuđih pokreta. Tamo samo ona koja jesam. Možda mi kosa nije dovoljno kovrčava, možda mi grudi nisu dovoljno velike niti su mi noge duge. Možda imam celulita, ali koga briga? U mraku se to ionako ne vidi. A još nisam čula ni jednog muškarca da mi je rekao da mu je bezveze to što se bavim plesom na šipci. Baš suprotno, svi do jednog su pitali: „I kad te mogu vidjeti?“

A ja se samo slatko nasmijem i pomislim: „Only in your dreams, baby“