Dečki i njihove igračke

Sreli se budala, pijanac i dijete… u jednoj osobi.

Vrućiribu vrućiriba. Ponekad poželim da postoji čarolija koja bi me vratila u mladost. Kao ovih dana. Ne zato što mi je onda sve bilo ljepše, ne, ni govora. Tek, čini mi se da je bilo manje vruće. Pa sam mogao sjediti odjeven barem na rubu doličnosti. Sada sam primoran sjediti golišav da bih preživio. Jedina klima koju u kući imam je tropska. Izazivam sablazan. Na toplotni udar koji je raznio svu moju obuću i odjeću ukućani odgovaraju ćudorednim udarom. Što će reći gosti kad dođu, pitaju me. Pa valjda dobar dan, odgovaram. Gledaju me i križaju se. Pa sam probao i ja. Prekrižio sam se više puta, sve brže i brže. Nije loša ideja. Bolje bi bilo imati lepezu, ali i ovako stvorim kakav takav povjetarac.

Ne znam zašto se zgražaju zbog toga što nosim samo poderane gaće. Bilo bi kudikamo sablaznije da nosim gaće na štapu. Iako, niti od toga nisam daleko. Jedva čekam da odem na more. I tamo ću 24/7 biti u gaćama. Tamo ih nitko neće primjećivati. Tamo će ih pak užasavati koliko sam se uprasio. Sve su mi perspektive loše, ali ajde, recimo, dobro će mi doći promjena.
Čak mi i kompjuteru nije dobro zbog vrućine. Nekoliko se puta ugasio kako bi procesoru život spasio.

Ovo će definitvno biti sajam bedastoća. A kompjuter je kriv. Zatirao je sve napredne ideje. Gasio se baš onda kad sam iz rukava sipao misli da se smrzneš, neke strahovito pametne stvari. A njih nikad ne snimam. Uvijek mislim da su toliko pametne da ću ih pamtiti zauvijek. I uvijek popušim istu foru. Bila zima ili ljeto, uvijek ishlape kao mineralna, nestanu kao pare, propadnu kao civilizacije. Kao da nikad nisam čuo KUD Idijote. I to da je samo glupost neuništiva.

Kako god bilo, vrućina me bacala u krevet. Sasvim logično. Ipak se tu radi o visokoj temperaturi koju je najbolje preležati (potvrdili liječnici!). Doduše, često sam se seljakao iz kreveta u krevet. Kao ptica selica. Samo što sam ja polazio prema hladnijim krajevima. Zvuči razvratno? Uopće nije. Zapravo, meni zvuči čak i poželjno. Niste nikad uživali u vodenom krevetu? E pa položite mene usred ljeta u postelju na deset minuta i svaki će krevet biti voden.

U žaru moje borbe s visokom temperaturom, frendica me zamolila za uslugu. „Dođi u gringold, uzmi moj auto i skokni mi na autobusni po paket.“ Bit će da mi je vrućina udarila u glavu jer sam pristao bez razmišljanja. I odjenuo sam se bez razmišljanja (maslinastozelene kratke hlačice, majica „Heinekenjaj“ koju su naknadno brendirali moljci i prašnjave crne starke) iako sam trebao znati da bih sa svojim stajlingom na priredbi kakva je „Model Hrvatske za model svijeta“ mogao stršati kao ceker među večernjim torbicama.

A zaboravih da ću proći neprimijećen jer si elitne postrojbe jet seta vrhunski obučene za preživljavanje u najglamuroznijim uvjetima ne smiju dozvoliti da im upada prašina u oči. Osim ako nije zvjezdana. Živim ja u oblacima, ali to je ipak malo prenisko.

Graške znoja navalile su mi na čelo kao roj gladnih skakavaca na usjeve čim sam sjeo u autić, najluksuznije što sam ikada vozio. Najprije ga nisam znao upaliti. Kad je na izlazu iz garaže trebalo tutnuti karticu u automat, nisam znao otvoriti prozor. Znojio sam se kao janjetina na ražnju. Uspio sam obaviti zadatak, ali znojiti sam se prestao tek kad sam vratio ključeve.

Pravo sam uspio odahnuti tek kad sam sjeo za stol. I otpiti. U posudi se hladila butelja graševine. Nisam časa časio. Uglavnom, čaše su se redale usporedo s modelima na pisti. Propustio sam kerefejkanja voditeljskog para Pokos-Kosmač, uobičajena za ovakve evente. Propustio sam proglašenje pobjednika i pobjednice. Propustio sam Houdeka, Erkericu i Mineu. Propustio sam fotkati se s Bojanom Jambrošićem i osvojiti besplatno lajkiranje svog fejsbučnog zida. Propustio sam shvatiti prema čemu to točno žiri ocjenjuje jednu od osobina koje su morale krasiti natjecatelje i natjecateljice. Osobnost. Ljepotu sam i žmirećki mogao vidjeti na pozornici. Osobnost bogami nisam. Čak ni kroz punu čašu koja inače sasvim solidno igra ulogu povećala doživljaja. Ali valjda zato mene i ne zovu da budem član žirija, nemam to šesto čulo koje detektira i ocjenjuje osobnost na temelju proporcija modela. Propustio sam štošta. A opet, osjećao sam se ispunjeno. Skoknuo sam do WC-a da si malo olakšam breme ispunjenosti pa krenuo biciklom kući.

Ako sam na izboru Model Hrvatske za model svijeta bio crni prišt i usput propuštao na sve strane, na izboru Budala Hrvatske za budalu svijeta koji se iste noći ali u sitan sat održao u mom dvorištu bio sam najsvjetlija točka. Baš sam se spremao junački pasti u krevet kad mi je zazvonio telefon.

- Eeee, care! Di si? Mi smo na terasi!

Terasa je krov atomskog skloništa pod mojim prozorom gdje možeš navratiti i biti srdačno primljen iako te nitko nije zvao. Jedino policija dolazi pozvana. Ali nju uvijek, bez iznimke, zovu razvižđeni susjedi, a ne raspojasana društvanca s terase.

Ne znam što mi bi. Pristao sam. Odšetao do terase gdje se oduvijek držalo do uličnog bontona. Vino iz plastičnih boca pije se isključivo iz plastičnih čaša. Jeftino se piće ne odbija ni kad je toplo. Džoint jednoga dim je za sve.

Proćaskao sam s ekipom. Provalio par fora i zalio pobjednički osmijeh s malo plastičnog vina. Zahvalio na gostoprimstvu i pošao kući. Nije mi se dalo obilaziti blok zgrada da bih stigao do svojeg praga. Skočit ću s garaže ravno u dvorište.

Mogu ja to.

Zakoračio sam na garažu.

Radio sam to godinama.

Odlučno sam koračao gazeći bez milosti po bršljanu koji je progutao krov, spremajući se za skok.

Nema veze što sam bio 30 godina mlađi.

Osveta grmolikog puzavca bila je brza i bolna. Njegovi su mi listovi sakrili kraj krova. Vidio se samo moj kraj. Zakoračio sam u prazno. Pao sam kao Crobex i razbio se kao iluzija. Koljeno mi je procvjetalo. Koščice desnog stopala izmiješale su mi se kao karte. Ali sačuvao sam živu glavu.

Odmah sam pomislio što bi bilo da nisam cugnuo, da sam ful ozbiljan & uštogljen i ne ponašam se djetinjasto. Sada možda ne bi bilo kolumne. Sreća prava da sam pio, ponašao se kao klinac i ispao budala. Pa me gospodin odlučio sačuvati.

Odšepesao sam do kreveta i pao u slobodni san. Sinapse su mi zborno zapjevale uspavanku. No, no… No, no… Nikad od tebe Glamourinho, zauvijek ćeš ostati samo Brukoslav Glamourčić.

Ujutro nisam mogao prepoznati svoje desno stopalo. Čudno, a bilo je tako meni nalik. Debelo i nepokretno. Nije mi bilo druge, morao sam ustati na lijevu nogu. A znate što to znači.
Bio bih nepodnošljivi gnjavator da mi još jednom nije zazvonio telefon. Frend je u jednoj ruci držao mobitel, a u drugoj kartu viška za INmusic festival.

Ukratko, da ne stavljam više na kušnju strpljenje onog jednog čitatelja (ili možda čitateljice?) koji je došao čak do ovog retka.

Lijevoj nozi dižem desnu umjesto spomenika jer ju je hrabro i bez grintanja vukla preko pola Jaruna. Na INmusicu sam otkrio i najbolje izdanje 24 sata dosad – pregršt bonova koji su besplatno donosili hladno pivo umjesto vrućih vijesti za par kuna. Ko to tamo peva stejđ opravdao je svoje ime. Stalno sam zapitkivao frendove tko to tamo peva. Nisam se fotkao uz autobus iz legendarnog filma samo zato što su to radili svi.

Zadivili su me The Dukes Box, petorica majmuna naguranih u „živi džuboks“ koji sviraju pjesme po željama, njihova sposobnost preživljavanja u kutiji bez previše zraka te nevjerojatna živahnost na temperaturama pri kojima bi se inače čovjeku počele razgrađivati bjelančevine.

Klopa kod kineza bila je iznenađujuće obilna. Nisam bacio 30 kuna, naprotiv. Moj mi je drob kasnije priznao da je porcija, prema njegovom stručnom kruljenju, vrijedila najmanje njih 40.
A što sam odgledao na pozornici nad pozornicama? Gogol Bordello gledao sam prvi puta u Močvari. Sad su stigli na jezero. Na njih uvijek skačem pa makar i iz mokre kože. Pada mi na pamet dobar naslov za filmsku priču o uspjehu: Gogol Bordello – Od Močvare do jezera. New Order i Franz Ferdinand? Prvi dolaze prekasno, drugi prečesto. Ali bilo je okej. Čak je i Mando Diao pokrenuo moj famozni trbušni ples što je inače najčešće posljedica puke inercije sala.

Jedna mi stvar ipak nije jasna. A to su, i opet, ljudi. Koji kupe skupe ulaznice, a onda dođu pogledati samo hedlajnera. Pozornice u pet, šest, sedam sati zjape poluprazne. Kao da nemaju želju otkrivati nešto novo. Sve sami ziheraši. A bilo je zanimljivih bendova. Isplatilo se zaliti izgaženu jarunsku travu znojem lica svog.

Retro Stefson, na primjer. S Islanda. Vrući kao gejzir. Sviraju, izvode budalaštine po pozornici. Daju instrukcije iz plesa publici. I moram priznati, na jarunskoj je tratini stado paslo taj veseli igrokaz vrlo rado. U budalaštinama prednjači neki dugokosi ljepotan. Skida majicu. Pravi torzan. Cure vrište.

Pih. Da sam se skinuo ja, vrištali bi svi.

Denis Giljević