Konvencije nas uvjeravaju da mijenjamo stil frizure onda kada smo i u fazi promjene životnog stila. Ali ta pretpostavka često podcjenjuje potencijal mijenjanja boje iz smeđe u plavu, crvenu ili neku treću. Ponekad promjena stila frizure je upravo ono što promjeni i stil našega života.
Marilyn Monroe, definitivna plavuša, mogla je zauvijek ostati Norma Jean Dougherty – slatka brineta koja radi u tvornici, da nije ranih ’50-ih odlučila isprobati bočicu peroksida.
Lucille Ball je zapravo 1942. godine prestala biti plavuša kako bi se razlikovala od gomile platinastih plavuša koje su se gurale u tadašnju filmsku industriju. Upravo ti njeni privlačni bakreni uvojci boje marelice i oštar um napravili su od nje filmsku ikonu čak i prije nego li je film „I Love Lucy“ postao kulturološki fenomen.
Posve je jasno da je promjena boje kose riskantan posao – pogledajmo Lindu Evangelistu koja je iz svoje tamno smeđe kose uplovila u nijansu koju najtočnije možemo opisati kao boja šampanjca. Nepotrebno je reći da je promjena uspijela: do ranih devedesetih godina, njena boja kose (i supermodel) nije ustajala iz kreveta za manje od deset tisuća dolara po danu.
Vremenski ipak malo bliže nama, treba u obzir uzeti i promjenu boje glumice Rooney Mara, koja je iz svoje bezazlene crvenkastosmeđe prešla u garavu romantično-gotičku boju za audiciju za film „Dragon Tattoo“, pokazujući kako je efekt naglog uspona njene karijere zapravo bio samo vrlo dobro obavljen posao bojanja kose.
Dobar je primjer i model Edie Campbell, koja je, ostavivši iza sebe nježno plavu boju engleske ruže prešla u akcentiranu crnu i tako postala glavna muza Marca Jacobsa i modna it djevojka.
Neke zvijezde, poput Emme Stone (prirodne plavuše), uspješno balansiraju između nekoliko nijansi – tako i ova mlada glumica neprestano skače iz platinasto plave u crvenkasto-narančastu.
Osim navedenih, tu su još i Madonna, Rihanna, Emilia Clarke i Kate Moss, kao izvrsni primjeri koliki pomak u karijeri može prouzročiti samo promjena stila frizure.