Hrvatska – zemlja čudesa

Prvi put ove godine 4. kolovoza odlazim na Sinjsku Alku, bila je to 298 Alka. Dolazimo u Sinj oko 12.30h, dočeka nas paklena vručina 39⁰. Ulazimo u prvi kafić na hladno pivo. Stella je bila odlična, mrzla. Naravno da mi je pivo natjeralo bubrege na rad i krenem na WC, uđem i zapuhne me takav smrad koji nisam osjetila još dok sam bila dijete i kad smo putovali u Hercegovinu, prolazilo se kroz Bosnu. Banja Luka-Jajce- Prozor-Mostar, stajalo se po lokalnim Gostionicama u kojima su bili WC „čučavci“ i svi redom smrdljivi da sam taj smrad zapamtila cijeli život. I evo ga ponovno u Sinju. Bravo.

Odlazimo na ručak u restoran „Pinjur“, na jelovniku samo meso s roštilja i pizza. Za čevape nisam raspoložena i odlučujemo pojesti komad pizze, a kasnije ćemo negdje drugdje. Pizza je bila vrlo dobra, no sve pohvale zaslužuje izuzetno uslužan i odlično raspoložen konobar.

Puni dobrog raspoloženja odlazimo kod Crkve gdje preuzimamo dogovorene karte i nastavljamo druženje, susrećemo ekipu iz Zagreba, imaju montažni štand Freixenet. Uz čašicu razgovora krenemo dalje.

Sinjska alka – igra u kojoj alkari jašučći konje kopljem gađaju alkarski kolut. Koje bogatstvo naslijeđa, tradicije. Kreće svečana povorka koju predvodi harambaša i odabrana četa alkarskih momaka, za njima su buzdovandžije i štitonoša koji nosi trofejni turski štit, a potom vodiči Edeka (konja bez jahača) na kojemu je trofejna oprema što je, po legendi, pripadala serasker Mehmed-paši Čeliću, turskom vojskovođi iz vremena opsade Sinja 1715. godine.

Nevjerovatan prizor. Odore – u koje je unešeno toliko umijeća, pažnje, ljubavi, bogato oružje. Ponosni Alkari i njihovi pratioci alkarski momci. Moram priznati da su me prošli trnci od oduševljenja. Nekada sam gledala prijenos preko TV, ali doživljaj u živo je nazaboravan. Gledati Alkare, osjetiti miris konja, pijesak koji se diže, učinilo me sretnom što sam dio toga.

No, ono što me zabrinjava je činjenica kako mi Hrvati ne znamo to pretvoriti u spektakl? Trgovine, cvjećarne, pekarnice, zlatarne… sve redom zatvoreno. Ono malo obrta koji inače rade u Gradu su taj dan zatvoreni. Grad nije okićen, ništa ne odaje dojam da se događa nešto spektakularno. Jedini dan u godini kada u Sinj dolaze posjetitelji iz svih djelova svijeta. Cijeli državni vrh je bio tamo, počasni hrvatski građani, visoki gosti iz EU, a u Sinju jedino što radi su kafići.

Što radi Turistička zajednica? Na samoj priredbi je prepuno preprodavača sokova i pive, očito su oni jedini dobro zaradili.

Kada ćemo naučiti prodati ono što imamo? Kada ćemo shvatiti da našim gostima nije dovoljan samo zrak koji nudimo? Naši gosti imaju novaca, a na nama je da im ponudimo ono što žele.

Gizela