“Za mene fotografija predstavlja ozbiljnu igru, ali i istraživanje stvarnosti. Fotografija je i određena vrsta terapije, koja pomaže u bijegu iz svakodnevog sivila u čaroban svijet boja“, rekao je za sebe  Ognjen Karabegović, fotograf feelencer.

Izložbu su predstavili kustos i promotor poezije i umjetnosti, Marijan Grakalić, te direktorica Vesna Bičak Dananić.

Moglo bi se reći kako su na zelinskoj izložbi predstavljene urbana fotografija i „fotografije ljudi na ulici“, koje je sam autor nazvao uličnim fotografijama.

„Najviše me privlači ulična fotografija“, rekao jeKarabegović „ zato što imaju neku svoju priču. Imaju štofa. No, i dobar portret i dobra arhitektura ima svoje opravdanje u fotografiji.“  Zapravo, “ulična fotografija i fotografiranje ljudi” – potka je na kojoj fotografi rade modnu fotografiju, u modnim magazinima  plasiranu pod internacionalnim nazivom Street Photo. Ulične fotografije su spontane (tj. snimljene bez znanja subjekta), a urbane fotografije su – iskrene. E, uparvo takve snima Ognjen Karabegović! 

S druge strane, postoje oni koji imaju povremeniji stav prema uličnoj fotografiji: često se – poput Ognjena Karabegovića –  nađu u urbanim kontekstima i vole ovjekovječiti zanimljive prizore koje veliko ulično kazalište povremeno proizvodi bez upozorenja. Za te je fotografije najbolji alat koji uvijek imaju sa sobom – fotoaparat – ili, u novije vrijeme, dobar mobitel. “Najbolji fotograf  je onaj koji uvijek nosi fotoaparat sa sobom”

Divno bi bilo kada bi fotografije Ognjena Karabegovića krasile vaš dom. Ispisane na velikom formatu, prikazale bi se u punom svjetlu jer Karabegović bilježi specifične točke grada u različitim vremenskim uvjetima  – pretvarajući sve kutke i sve trenutke u fotografsku priliku. Fotograf primjenjuje i ribolovnu tehniku, u maniri vrhunskih urbanih fotografa, kako bi stvorio iskrene kadrove, odnosno fotografije na kojima „meta“ fotografa kao da nije svjesna portretiranja. U Karabegovićevoj fotografiji zanimljive su pozadine, predstvljene gradskim kantunima koji nude i uzorke što asociraju na  geometrijske, pa se može reći kako on  koristi urbani pejsaž, urbani teritorij da bi stvorio kreaciju:  koristi se gradom i njegovim dekoracijama, od arhitekture i gradskih kompozicija do “građana grada.”

Prolazak kroz gradski krajolik, noću, po mraku, u manje posjećenim dijelovima ulica  – Karabegovićev su čest motiv. 

Ljubitelji fotografije u proučavanju njegovih fotografija, kad je riječ o pitanjima svjetla, staza, perspektive, čak i astrofotografije, naučit će kako obraditi RAW datoteke da bi fotografije dobile onakvu finoću kakvu zaslužuju; otkrit će koje je diskretno retuširanje primjenjivo, budući da se urbana fotografija ne zaustavlja sa snimanjem. Odnosno, kako bi to rekao Zoran Erceg, „fotograf započinje manipulaciju prije okidanja svojim fotoaparatom. Nema razloga zašto se ta manipulacija ne bi nastavila i nakon okidanja. Naravno, finalni rezultat mora opravdati postupak.“

Ukratko, fotograf Ognjen Karabegović jedan je od bitnih autora zagrebačke fotografske scene, a izložba u Zelini predstavljanje je tek pomno odabranih uzoraka iz autorova djela, izloženih po tematskim cjelinama. Prva tematska cjelina, Urbani nemiri,  jesu fotografije s obilježjima nadrealizma, kako to i biva po pravilima svjetske urbane fotografije, koja je, zbog pandemije i nemogućnosti kretanja i putovanja, doživjela svoju kulminaciju upravo u prošloj godini. Slobodno se stoga može reći kako je Karabegović ponudio ultramoderni trend u fotografiji, premda mu svi radovi nisu novi. No, ista fotografska praksa vidljiva je i u dvije teme urbanih fotografija „slučajnih“ ljudi, prolaznika, i scena  u prolazu, te u nadrealističkim fotografijama (Žena s konjem) i fotografijama umjetničkih predstava, baleta, plesa, modela.

Svi radovi Ognjena Karabegovića prolaze kroz fotografsko putovanje od pripreme do snimanja na ulici, pa sve do konačne montaže, stoga su predstavljene kao svojevrsni priručnik kroz ciljane jezike stila, filozofije, odabira motiva za schooting, namijenjenog ljubiteljima moderne, sofisticirane fotografije. Svi mu se radovi doimaju izglancano, izbrušeno, očišćeno, nema viška, ni boje ni svjetla, kao da je birana najbolja verzija od brojnih kopija jedne te iste fotografije. Stilske  tehnike ovoga fotografa i njihova izvedba primjer su dobro zaživljenog žanra urbane fotografije. Moto u koji vjeruju svi ulični/urbani fotografi jest ne propustiti niti jedan kadar jer to ima vrijednost veću od bilo čega drugog. Pa, kad uronimo u analizu fotografija s izložbe u Zelini, ispada da je Karabegović u Zagrebu malo toga propustio vidjeti. Štoviše, ima i mnogih posve novih, otkrivenih motiva. Zadivljuje činjenica da on, za razliku od većine vodećih zagrebačkih fotografa, nije odrastao u Zagrebu, a unatoč tomu Zagreb je svojom fotografijom posve razotkrio, pokazao drugi aspekt grada, ali i novi aspekt urbane fotografije.

Staro pravilo izvornoga stila fotografiranja kaže kako, da biste stvorili izvorni stil, morate doći do mjesta fotografiranja koja drugi još nisu istražili. To divno putovanje po Zagrebu Karabegović je napravio sam, a nama omogućio da otkrijemo prvu pravu stilsku urbanu zagrebačku fotografiju, s umjetnički naznačenim elementima slikarskoga nadrealizma. No, ako mislite kako je fotografiranje u urbanim sredinama zapravo fotografiranje s ulice, fotografiranje ljudi, života, onoga što se događa na pločniku ispred vas, griješite. Urbana fotografija je više od toga. To jest ulična fotografija, ali i urbani portret, urbani krajolik, arhitektura ili noćna fotografija. Karabegović je uočio kako isto mjesto nudi više mogućnosti, ovisno o izgledu, kadriranju, dobu dana ili čak vremenskim uvjetima. Više nego o samom gradu, on fotografijom govori  o svojevrsnom urbanom teritoriju. Možemo to definirati kao teritorij koji je ustvari igralište za fotografa na kojem je sve dopušteno.

U tekstu objavljenom u Oslobođenju, Jadranka Dizdar kaže da je Ognjen Karabegović  „jedan od najboljih zagrebačkih kroničara“. Da, ako biti kroničar znači zabilježiti i „refleksije duše“ i „urbane nemire“, ako kroničar znači zabilježiti emocije i filozofiju grada, „ekscentričnost“ arhitekture i likova koje snima. Vježbanje urbanog nemira  uvijek je ovisilo o Karabegovićevu odnosu prema  gradskim „sitnicama“: urbani krajolici sublimirani alatima fotografije (kadriranjem, svjetlošću, dubinom), ulice, zgrade, noćne trgovine, ulična oprema, moderne građevine – postaju nadrealističko igralište fotografije i arhitekture.  Ljudi su tada „usputni“, sporedni dekor, koji fotografiji daje dimenzionalnost, dubinu. Osim ako nije riječ isključivo o portretima, koji su tada kreirani poput umjetničkih slika, upotpunjeni digitalnim fotografskim alatima.

Ono što je kod urbane fotografije kruta i zaokružena konstrukcija, kod Karabegovića je sve prhko, omekšalih linija, nemirne strukture. I, da, naziv izložbe Urbani nemiri stvaran je i sažeti opis njegovih  fotografija