Ljubav je zakon, a zakoni su tu da se zaobilaze

- Gaće, samo šest kuna! Turski pamuk! – gromki (o)glas tete s placa zvoni i zveči u mojim ušima, mekšim od pamuka i čupavijim od perzijske mačke, na kojima inače sjedim. Sjedenjem na svojim baršunastim ušima pokušavam se zaštititi od gluposti. A možda i od hemoroida.

Šest kuna, turski pamuk… Jeftino je kao sapunica, ali ne zaustavljam se, čak niti ne usitnjavam korake. Tako je to u mojem životu, nikad ne vidim dobru priliku. Gaće ja već godinama na štapu nosam, moja je financijska inteligencija niska. Kad su pare u pitanju, točan odgovor je da sam idiot. Mene Pamuk, brate, zna koštati i preko sto, sto i pedeset kuna. A isto je turski. Bit će zato što ga kupujem na krivom mjestu, u knjižari umjesto na placu.

Led se topi, sunce je ispuzalo ispod svoda snježnih oblakaka kao medvjed iz pećine i tetura po nebu, još mamurno od zimskog sna. Ima još do prvog daha proljeća, ali zato je tu njegov duh. Leptirića na livadama još nema, ali počet će se buditi oni u trbuhu. Mnogi će posegnuti za prvim cvijetkom na koji nabasaju. Ali nije svaka ljubav biljka trajnica, nije svaki vjesnik proljeća u našim životima rijeka koja teče u beskraj. Mnoge od tih rijeka utječu u more. I ne samo u one noćne. Dnevne su more te koje su moćne, iz njih se ne možeš probuditi tek tako. Zato već sada treba poduzeti mjere zaštite od poplave osjećaja. Nemojte poslije kukati da na vrijeme niste upozoreni na vrijeme.

Htio bih biti kratak. Ali riječi mi uvijek poteku kao suze kad te nogira ona koju si utuvio u glavu. Tijelo i dušu žene koje uroniš u tintaru istisnut će jednaki volumen razumnih misli. Zakon slabijeg spola (sličan zakon žene nazivaju Zakonom svinjske spolovice). Kad te napuca kao loptu, u glavi ti ne ostane ništa osim vode. I toneš kao brod. Pokušavaš se spasiti ispumpavanjem vode iz potopljenog odjeljka. Zato roniš suze. Eto, suze je lako objasniti. Ali čime objasniti bujicu riječi? Riječnim režimom? Ne znam. Samo znam da je nezaustavljivo. I podjednako tužno.

Proljeće doživljavam, s pravom, kao simbol buđenja i početka. Počeo sam nešto sitno šljakati za sitne pare. Svaki je početak težak, ali možda će me ovaj najlakše natjerati da budem kratak. Pare uronjene u moj džep istisnut će jednaki volumen mašte iz moje glave. Ovaj se pak zakon zove Zakon jačeg.

Duh su proljeća nanjušili i crvi u mojoj guzici pa su brže – bolje ispuzali van i prodrmali moj zamrli eventuristički duh. U dva sam dana bio na tri eventa. U Koti na preslušavanju albuma Mayalesa, u No Sikirikiju na promociji spota Elementala te u Green Goldu na predstavljanju službene nacionalne top liste Instituta hrvatske glazbe zahvaljujući kojem bi i izvođači i izdavači i mi trebali točno znati koliko se koji pjesmuljak s radija pušta ravno u naše uši.

I dok su prva dva eventa ispunila moja očekivanja (čitaj: drob), što će reći da sam džabe slistio par crnih karlovačkih i poslije pišao kao da su mnome protekle četiri rijeke a ne litrica i kusur piva, događaj IHG-a koji je privukao Bebeke, Badrićke, Severine, Lalićke, Radanice, Pađene, Zakove, Tolje, Dvornikove, Hladna piva i druge kao Stradun turiste, nije bio dorastao mom zvjezdanom apetitu. Mali čovjek poput mene od šetnje Estradunom očekuje zeru više. Ovo mi je škola. Škola zero.

Jeb ga, ulaznicu za božansko pijanstvo ne može mi osigurati samo besplatna vinska karta. Lupao sam po gemištima kako bih demonstrirao nezadovoljstvo te otužnost i bezizlaznost svoje situacije.

Što se klopice tiče, bila je prava ludnica. Papica je servirana u majušnim plastičnim posudicama, bokte, kad sam uzeo čašicu u ruke i pogledao te kuglice hrane jedva veće od tabletica, pomislio sam da dobivam redovnu dnevnu terapiju u ustanovi za mentalno oboljele. Poludio sam kao spizofreničar, mnome su učas zavladale ličnosti koje proganjaju odojci i janjetine.

Palo mi je na pamet da konobare zamolim da mi zapakiraju te mrvice barem u čiuaua beg – treba misliti na budućnost, na sutrašnji doručak – ali sam odustao. Ni dva mi tuceta begova ovdje ne bi pomoglo kad jedem kao sultan.

Bacilo Tolju u šolju već nakon prvog sranja, ali nisam od onih koji će odmah reći „hvala tebi, Kriste“. Nisam, ali ne samo zato što nisam gledao emisiju nego i zato što se ne mogu načuditi tome da se ukida nešto što još nije niti počelo, pa čak i nakon, ajmo se prikloniti većini očiju i ušiju, promašaja. I još je prvi put da netko nije dobio drugu šansu. Vele komentari: „Ne može tamo neki pjevač voditi prajm tajm emisiju, to je blasfemično!“ Pa da, to bi bilo kao da strojarskom tehničaru dopustite da vam vodi drugi najveći grad u Hrvatskoj. Nije zadovoljilo standarde, loše je za popizdit, neke je urednike bilo sram, šou vrijeđa osjećaje vjernih gledatelja HTV-a? To je valjda nešto novo na televiziji pa su zato tako ishitreno reagirali, sve dosad vrijeđalo je samo gledateljev razum. Koje standarde? Jasno, naširoko smo i nadaleko poznati kao zemlja visokog standarda. Pa je li ikome palo na pamet da ukida domaću nogometnu ligu nakon prvog kola? Nije, a glatko bi mogli. To je tek negledljivo. Bilo je vlada koje su se klele da imaju dobar program, a odluke su im od prve do zadnje bile kuku lele. Jesmo li ih skinuli s programa? Nismo. A to bi imalo više smisla. Em loše vode, em nije smiješno, em seru kvake, em gutaju pare. 4 em.

Razlozi su dublji, ali tko će ih otkopavati… A kažu mnogi da je Vinku Brešanu bilo posebno neugodno u emisiji, vidjelo mu se na faci. Zato nije bilo nimalo neugodno donu Damiru Stojiću reći kod Ace da nije gledao Brajanov život i Svećenikovu djecu. Iako postoji zakon prema kojem osoba uronjena u Nedjeljom u dva istisne onoliko gluposti koliko je intelektualno slabija od Stankovića, ovdje ću ubrizgati svoj otrov samo u jednu.

- Eee… Lako je snimati filmove kad dobiješ novac iz proračuna – kukuriknuo je don zajedljivo kao da Brešan ima perja kao paun.

Din don, din don?! Kome zvono zvoni? Meni zvoni! Pa čovječe naš božji, ti koji jesi na proračunu i, kad smo već kod kraljevstva tvojeg i novca našeg, u pravilu bude volja tvoja, kud baš ti da skačeš u vlastiti džep? Pa to je kao kad bi se dojenče žalilo ocu:

- Kmeee… Lako tebi doć do cice kad si oženjen majkom!

Ali razumljiva je ta zavist i sasvim je opravdana. Gledati kako tamo neki pikzibneri snimaju komedije za puste milijune dok ti od države na jedvite jade iskamčiš crk(v)avicu. Nije fer. A (s)keč je i u tome što je u kino na Svećenikovu djecu pohrlilo tek stotinjak tisuća ljudi, dva i kusur posto stanovništva Hrvatske. Neka ih je skupa s onima koji nisu gledali film ali vjeruju da je dobar i tri posto… Što je mizernih tri posto stanovništva naspram 86 posto? Za što tu imaš rasipati lovu poreznih obveznika? Pa manjine ovdje ne zaslužuju ni da im se uvaže prava, a kamoli da za njihove (duhovne) potrebe kapne para.

Ispala na koncu najgora kombinacija za čitatelj(ic)e. Niti ste vidjeli kratak tekst niti maštovitog autora. Ali, dobro, nije preveliki bed. Bolje je uzalud baciti oko nego pare, zar ne?

Denis Giljević