Ljubav nije greška!

“Courage is an angel that makes difference between a good life and a great life.“

Da se razumijemo: ja ne čitam psiho-sranja, kojekakvu pomozi-si-sam literaturu, “izliječiti slomljeno srce”, “pronaći ljubav svog života” i slično. I ne, nemam neko opravdanje zašto sam uzela određenu knjigu u ruke. Pardon, dvije.

Zapravo imam neko opravdanje, a na vama je da procijenite spada li to u kategoriju opravdanja ili ne: sastavila sam popis knjiga koje bi valjalo pročitati kako bih što bolje utvrdila gradivo vezano uz mirenje. Ne vjerujete? Slobodno utipkajte mirenje.hr u svoj internet preglednik, pa se spustite malo niže i eto, s lijeve strane imate preporuke knjiga.

Ok, dođem ja tako s tim popisom u Bibliobus, teta ga proučava, neke knjige pronađe, neke će mi spremiti i pripremiti za idući put i onda izvuče TU knjigu i pita: “hoćeš ovu? Možda ti pomogne.” Onda se okrene, ja isto malo zujim i izađem van sa sljedećim:

Nedostaje? Ne, dosta je!
Ne je potpun odgovor
Anđeli u mojoj kosi
Stube prema nebu

Super. Jedna jača od druge.

Normalno, vrijeme prolazi, a ja nikako da uzmem te knjige u ruke. Sva sreća, pa je stigao i dugoočekivani godišnji, pa sam ih ponijela na more i obećala sama sebi da ih moram pročitati želim li imalo raditi na sebi, širiti horizonte i to… Anđeli su još bili i ok, iako nisam neki zagriženi vjernik i nisam već dugo bila u crkvi. Ali i tome nekom drugom zgodom.

I eto, tog dana, ja na plaži umjesto još jednog krvavog krimića iz torbe vadim “Nedostaje? Ne, dosta je!“. To je to – rastala sam se s mozgom.

Znam da takvo štivo ne možete samo pročitati, uvijek krene neko samo-ispitivanje, propitivanje, pa ispitivanje što frendice misle… A ja nekako na pitanja nisam spremna. Barem ne te vrste. Ali evo mene, slušam Maksima Mrvicu i čitam “kako preživjeti slom duše“. Dobro, koji je meni vrag?! I krene razmišljanje, ne možeš pobjeć od toga, jel?

Moj posljednji slom duše je stvarno bio gadan. Priznajem. I ne znam kako sam funkcionirala ni kako sam pobogu, položila usmeni ispit iz njemačkog. Ne hrvatskog, nego njemačkog. Halo?!

Sjećam se da mi je tada sve bilo totalno ravno i bilo mi je baš svejedno što radim, što jedem, gdje imam, s kim sam… I dugo nisam mogla o tome pričat s frendicama. Jer sam znala da ću se raspast. A ja se ne mogu raspast, to bi bilo nečuveno. Sjećam se da sam tada prvi put u životu osjetila potrebu da se napijem, da mi alkohol ublaži bol koja je bila nepodnošljiva. I sjećam se da me tada-prijateljica-sada-kolegica indirektno optužila da sam nekome izlanula da će promijeniti radno mjesto i počet radit kod mene u firmi. Sjećam se 300 upitnika iznad moje glave zbog toga jer u tom razdoblju me baš boljela neka stvar tko što radi, jer – ja sam jedva disala. Ali ona je nastavila i ispitivala s kime sam o čemu pričala, s kime sam se dopisivala… Mojih 1000 “nisam nikome rekla, bila sam u komi i nisi mi bila na kraj pameti“ nije baš značilo nešto. Na kraju je rekla “dobro“, ali nije bilo dobro. Trebala sam jasno i glasno reći: “gle, mene je frajer odbacio zbog svoje udane kolegice s posla, a ti me optužuješ da sam napravila nešto što nisam. Ja jedva dišem i jedva funkcioniram, a ti misliš da se bavim tvojim životom.“ Sada bih rekla da sam si tada trebala postaviti još neka pitanja, ali dobro sad… što je, tu je. Iskreno, ne znam kako sam to sve preživjela. Boljelo je, ne toliko koliko i kako opisuju žene u knjizi, ali boljelo je. Grozno je kad shvatiš da te netko više ne želi. I plakala sam. I povraćalo mi se svaki put kad bih otvorila Fejs, a on stavio barem 10 srcedrapateljinih pjesama posvećenih njegovoj dragoj. Zbljuv!

Ona druga stvar koja se dogodila i onaj drugi niz pitanja je daleko… kompliciraniji. Toliko da je moja čvrsta odluka da Stanovitu Osobu trebam pozvat na kavu i raščistiti stvari iz prošlosti – ozbiljno poljuljana. Rekli su mi: ako se odgovara na poruke i mailove, uzmite telefon i nazovite. Dakle, da, ne odgovara mi na sms-ove od sredine svibnja, kada se javio da je na nakom seminaru u Singapuru. Gdje je, samo on i dragi Bog znaju. Ok, možda i njegovi frendovi koji se ovih dana kupaju sa ženama i klincima blizu mene. Toliko blizu da da sam ih pomislila pitat gdje je On. Ali ne, kukavica u meni je preuzela vlast. Gledam ih obojicu i smišljam što i kako jer TREBA mi taj odgovor, a oni se kupaju, pa suše, pa se presvlače i odlaze, a ja umjesto da se zaletim i upitam ih nonšalantno i opušteno “hej, a gdje vam je frend ovih dana?“, ležim na svom moliću, bez najmanje namjere da se pokrenem, bez najmanje namjere da pustim glas… Koji mi je?! Budimo realni, jednostavnije mi je pitat njih dvojicu, nego uzet telefon u ruke i nazvat Njega. A s obzirom da se moj godišnji bliži kraju i da su možda sve šanse propuštene, preostaje mi ovo drugo – uzet telefon i nazvat. Frendica koristi svaku priliku da pita jesam li ga nazvala. Kad bi to bilo tako jednostavno…

Gdje je nestala ona smirenost, staloženost, odlučnost, želja da sve konačno riješim i razriješim, saznam istinu?

Da stvar bude gora, nakon čitanja ove knjige pitam se treba li mi to uopće, zašto želim da se nađemo na kavi? Želim li saznati pravu istinu i hoće li mi je uopće reći (pogotovo ako bude trijezan)? Hoće li mi ta istina ili to što čujem donijet ikakvo olakšanje?

Ili ga zovem da mu nabijem na nos da sam već 4 godine sama, da već 3,5 godine radim u marketinškoj agenciji – upravo ono što sam oduvijek htjela, da imam, citiram: “jebozovnu“ tetovažu na leđima, da svaki slobodni trenutak razmišljam kako ću se namontirat naglavačke na neki prometni znak i pustiti ruke i smijati se kao blesava jer je to super osjećaj? Zovem li ga da vidim je li on jadan i sam, kaje li se jer me pustio iz svog života, shvaća li da sam bila najbolja? Hm, psihić u meni pita: “najbolja? U usporedbi s… kime? Natječeš se? Nisam to znala… Znaš li ti? I znaš li tko su konkurentice?“

Da se vratimo na ono gdje je: da, priznajem javno još jednom – ne odgovara mi na poruke. E sad, to može biti iz 2 razloga:

Nije u Kroejši i možda nije poruke ni dobio (kako imam iPhone, nemam Delivery Report ili išta takvog za obične sms poruke… pa zapravo ne znam je li dobio ijednu poruku od onih koje sam poslala). Tome u prilog ide i činjenica da nije viđen na plaži, a dvije smo s otvorenim očima i ušima.
Možda jednostavno ne želi odgovoriti na poruke. Tome u prilog pak ide činjenica (ili jednostavno – moja halucinacija) da sam vidjela auto koji je možda njegov. Da, nisam 100% sigurna i takva optužba na sudu ne bi prošla. Vidjela sam taj auto 2 puta, u mraku, model je bio taj, broj registracije je možda bio njegov… Iskreno priznajem da nisam zapamtila, iako to radim automatski, od malena. Uvijek upamtim regu auta frajera koji mi se sviđa. Ili familije. Ili njegovih prijatelja J korisno je to.

Pa me sad muči sljedeće: ako smo si čestitali Uskrs, ako se sredinom svibnja javio iz Singapura (gdje ja tako silno želim otputovati), kojeg vraga mi sada onda ne odgovara na poruke?

I sad ovdje, na ovom mjestu lupam rukom o stol i kažem: dosta je! Ne želim si to raditi, ne treba mi to.

Hodam tako neku večer, grčevito držim taj isti siroti iPhone u rukama i spremam se. Stojim pored crkve, buljim u more, puštam 2Cellos da me opuste. Neki njemački turisti također uživaju u pogledu i slikaju se i možda misle da se planiram ubiti… Imenik otvoren, ime samo što nije odabrano.. Duboko dišem, otvaram i zatvaram oči, kao dogodit će se čudo ako ih zatvorim ili otvorim… mobitel će pročitati moje misli i sam nazvat i sve dogovoriti, a ja ću se samo morat pojaviti. Je, baš! Poznavajući samu sebe, neću se pojavit ni na tom dogovoru.

Gledam svoju lijevu podlakticu gdje sam kemijskom napisala “courage is an angel“ kao podsjetnik da će sve ispast dobro. Otvaram mail i ponovno čitam mail ohrabrenja:

Naravno, kada smo mi osobno involvirani, onda je najteže. Tada nam često ne pomažu ni sva znanja koja steknemo o konfliktima i načinima njihovog rješavanja. Nedavno sam pronašao članak od velikog Kennetha Cloke-a, koji nas upućuje na to da se mi kao medijatori trebamo prestati pozivati na vlastitu involviranost u sporu kao na zapreku u njegovom rješavanju. Kaže da ako uspijemo rješavati vlastite sporove, da tek tada možemo postati u punom smislu medijatori i doista pomoći drugima.

Znam da “to” imate u sebi, i tu “hrabrost” da se izložite. Svaki odnos je vrijedan, a posebno onaj s ljudima do kojih nam je doista stalo.

Držim vam fige. Samo nazovite. Vidjet ćete da će reakcija na drugoj strani biti mnogo bolja od one koju sada očekujete (najčešće pretpostavljamo loše, umjesto dobro). Ako i ne bude, za što su mali izgledi, učinili ste ono što smatrate da je ispravno i pokazat ćete da vam je stalo, pokazat ćete da konflikt niste ni vi ni druga strana. Gotovo sam siguran da će tada ta osoba reagirati pozitivno, makar i nakon kraćeg vremena – prilagodba iz moda suprostavljanja u mod suradnje.

Hrabro naprijed i sretno! U svakom slučaju osjetiti ćete olakšanje – učiniti sve što je u našoj moći.

I gdje sam? Nigdje. I dalje kod crkve, buljim u more i racionaliziram:

- ako se javi, lijepo ću ga pitat smetam li mu i može li pričati, pitat kaj ima i onda reć da u nedjelju moram natrag u Zagreb i da li bi možda htio doć na kavu dok sam još tu i dodajem si napomenu da ako baš direktno pita, ja direktno priznam da ga zapravo želim pitat neke stvari, ali ne bih to preko telefona; inače to ne spomenut ni za živu glavu jer ću ga samo isprepadat

- ako se ne javi, onda:

a) nije čuo telefon

b) ne želi odgovoriti na poziv

c) nije u Kroejši

- ako odbije poziv, onda ili ne može ili ne želi razgovarat ili također nije u Kroejši pa zbog roaming-a ne može/ne želi razgovorat.

Eto, sve je tu, racionalno postavljeno, sad još samo da odaberem njegovo ime, stisnem Call i… to je to, znat ćemo na čemu sam i gdje sam. Još samo da dovrši ova pjesma… Ok, i iduća – ipak je to Smooth Criminal. Ok, mogu zvat i dok hodam. Pa krenem. Evo, ova ulica je jednosmjerna i relativno mirna… OK, onda od ove crte gdje počinje novi asfalt… Dobro, onda do kraja uličice… Ups, malo je prometno sad kad si na glavnoj ulici. Aha, a eno i staraca naprijed. Dobro, uspori i nazovi kad budeš u svojoj ulici, tamo je mirnije… Hm, sad kad si u svojoj ulici, malo je mračno i divlje svinje samo što nisu izašle, sad nećeš nikog nazvat, sutra ćeš.

Sutradan dere bura, pada kiša i dan provedem u svojoj sobi. Bez najmanje naznake da ću uzet telefon i nazvat. Kao da ga ne mogu nazvat iz svoje sobe. Na kraju se dogovorim sa samom sobom: sutra ću uzet rokovnik, sjest na kavu, u miru napisat tekst i nazvat ga nakon toga… aha, moš mislit…

Zapravo ne znam čega se bojim. I ne znam gdje je nestala sva moja hrabrost. Ne može me pojest preko telefona, najgore što može je (pod pretpostavkom da se javi) da odbije kavu. Ali ako se vratimo na mail ohrabrenja koji sam pročitala barem 10 puta, koja je vjerojatnost da će se to dogoditi? Ako imam iskustvo osobe koja se bavi mirenjem, koje kaže da će sve ispast dobro, zašto se bojim vjerovati tome? Zašto dopuštam da me moj ludi mozak blokira nekim svojim negativnim projekcijama? (a sad moj unutarnji psihić: “misliš li da te blokira ili da te štiti?“)

Pih, sad sam tek nigdje… Opet…