Moj prijatelj ponedjeljak

Prvo pitanje koje sam si postavila nakon što sam se ujutro izvukla iz kreveta bilo je zašto ja? Nije čak ni zbog toga što se dalo naslutiti da je vani izdržljivo samo za one jačeg kalibra, već zbog nekog neopisivog grča u želucu koji je bio prisutan svakog ponedjeljka.  Ponedjeljak, dan kao i svaki drugi, dobro lažem, najgori od svih drugih. Svojevrstan simbol sveg lošeg, on je kao oni profesori u školi koje želimo izbjeći, ali nikada nisu bolesni i tako rintaju dok mi ne odemo ili oni ne odu, ako razumijete što zelim reći.

Zagrebačka gužva i snijeg bili su samo još dodatni razlozi zašto mi je bilo toliko muka. Uđem u ured s pet minuta zakašnjenja zbog ludog penzionera u Opelu koji se vozio po Zelenom valu ko da putuje u neželjenu smrt. Zaključak je jasan, šef je na sve četiri i čeka trenutak da me pošalje k vragu i otpusti jer ovako i onako mu je previše ljudi. Iako su vremena krizna i ljudi ostaju bez posla, kao i maloljetnice bez djevičanstva, nadala sam se da jedan kiks neće učiniti da moj himen ponovno pukne. Iako ovo ne bi nazvali vođenjem ljubavi nego silovanjem…

Ponekad se pitam zašto ljudi ne mogu reagirati kad trebaju. Zašto moraju ostati na istoj polaznoj točki bez hrabrosti i želje da krenu i kažu što misle, zašto je uvijek tako? Kad je najpotrebnije uvučemo se u svoju… ljusku iz straha. Jer poraz je uvijek toliko blizu da i kad ga vidimo u nama proradi neki neopisiv osjecaj nepripadnosti…

Laura Prpić

Slične vijesti

Dani (bez) karijere, večer (bez) zvijezda, Eurosong (bez) naših, kolumna (bez) ljubavi

Pred pucanjem

Dečki i njihove igračke

Život piše drame, a bolest kolumne

Dugogodišnje veze – kako nakon toga?