Ništa pod milim borom

Dobro je. Preživio sam smak svijeta, a bogami i onu drugu kataklizmu koja se zove Božić. Od prvoga se nisam spasio tako što sam ispod kuće iskopao bunkerčinu po uzoru na Staljinov ili Titin ili se naoružao poput prosječnog američkog štovatelja temeljnih vrijednosti, starosjedioca iz plemena White Trash. Bilo je mnogo jednostavnije. Spasila me žučna dijeta koja koliko je žučna barem toliko je i mučna, stroga poput šerijatskog zakona, čak ni svoju masnu kosu ne smijem trpati u usta a kamoli gricnuti odojčića… I još je moram državati punih mjesec dana. Tako da sam smak svijeta na jednom prigodnom tulumu dočekao poput našeg naroda – prazna droba i prazne glave. Ni kapi alkohola, ni mrvice kruha, ma ni pomisliti nisam smio na njih. Inače bih, vjerujte mi, ujutro 22. 12. 2012. bio mrtav, a cijeli bi moj svijet niz WC školjku odnijela voda iz klokotlića.

Tako sam ujutro otvorio oči, doslovno progledao, oplemenio se, postao čak i bogatiji za jednu mudrost. Do kupaonice sam stigao najkraćim putem i lagano kao da hodam po vodi (što bih da sam mrtav od ića i pića bilo praktično nemoguće), a krmelji koji su inače tvrđi granita topili su se pod mlazom tople vode kao pahulje snijega na proljetnom suncu. Skidajući pidžamu, prosvijetljen, bio sam sposoban ne samo uočiti razmjere predoperativne sječe bujnog raslinja na donjem dijelu svoga trbuha nego se i odvažiti na sanaciju monstruoznog zločina počinjenog nad estetikom. Uzeo sam britvicu i krajnje oprezno popravljao estetski dojam. Znojio sam se kao pirotehničar koji mora deaktivirati eksplozivnu napravu. Jedan krivi potez i… Ode sve u neku stvar. Tad sam došao do spoznaje, da ne kažem mudrosti, koja kaže:

Da mi muškarci vježbamo i usavršavamo brijanje na onom jedinom mjestu na svijetu gdje kokot leži na jajima, sumnjam da bi itko ikad vidio posjekotinu na našim licima.

Od druge me katastrofe spasila kupovna nemoć. Moji su džepovi bili prazni, ali prazničnog su veselja pune bile oči… Hip, hip, hura! Napokon su mi želje uslišane, dočekao sam oslobođenje od božićnog sweatshoppinga!

Nisam čak ni bor kupio, a ljudima sam uglavnom poklanjao tople riječi. Inače, o borovima (sve što ima iglice a ne bježi nama je bor, ako bježi onda nam je jež!) u mojoj kući kruži i dirljiva božićna priča. Sve dok nas nije – ni krive ni pretjerano dužne – zaskočila kriza, naš je dom u vrijeme Božića krasila visoka razina ekološke svijesti pa smo svake godine kupovali boriće u teglicama. I eto logičke pogreške, već u uvodnoj rečenici ove božićne bajke koja samo čeka holivudsku ekranizaciju. Ako su borići u teglicama, zašto smo svake godine kupovali novi?

Negdje početkom ožujka, kad bi se konačno odlučili raskititi bor i ukloniti nepresušan izvor iglica koje bi tako do samog ruba proljeća bile neizostavan modni detalj na našim odijelima i nezaobilazan dodatak jelima, tegla sa zimzelencem završila bi u dvorištu, iza kuće, pod prozorom, gdje je trebala dočekati sljedeći blagdan i spasiti sječe barem jedno drvce. Tada nismo imali pojma da su ti naši famozni živi borići poput praščića i da nijedan neće dočekati sljedeću Novu godinu.

Sve bi bilo u redu jedno tri četvrt godine. Borići bi se zelenili, sami bi se okitili čak i nježnim svjetlozelenim izdancima punim života. I onda, otprilike u vrijeme kad prve ljudske stvorove počinje kopkati sudbonosno pitanje gdje će dočekivati Novu godinu, otprilike sredinom rujna, naš bi borić u svega par dana podlegao. Sasušio bi se kao bakalar i propao kao hrvatsko gospodarstvo. Godine su prolazile, borovi su padali jedan za drugim kao žrtve serijskog ubojice, naš se vrt punio biljnim truplima i pomalo pretvarao u groblje borova. Hajde, barem nisu ležali u neobilježenim grobovima. Iza svakog je ostala njegova tegla, sve do jedne ili drugačije boje ili oblika, pa smo barem uvijek točno znali gdje počiva koji nesretnik.

Odlučio sam prekinuti s praksom polagane smrti božićnih drvaca i za promjenu probati s umjetni(čki)m borićem. Ove godine barem mi je radila mašta kad već ja ne mogu naći posao. Najteže je bilo naći dovoljno dugu letvu iz koje viri dovoljno čavala u prigodnoj boji hrđa-natur. S vješalicama je išlo mnogo lakše. S obzirom da mi najnoviji odjevni predmet datira iz viktorijanskog doba većinu su mi garderobe pojeli što vrijeme, a što moljci, i nezaposlenih sam vješalica pronašao u dovoljnom broju. Zapuštene sam vješalice okačio po natur-hrđavim čavlima i moje je drvce dobilo grančice. Sad je bio red da ukrasim drvce. Za oko su mi i um zapeli šareni katalozi supermarketa koji pristižu u takvim količinama da ponekad pomislim kako je došlo do zamjene identiteta našeg kaslića i kontejnera Unije. Ni da zaposlim 12 radnika u tri smjene ne bi stigli sve to smeće u 24 sata pobacati u smeće. Istrgnuo sam najšarenije stranice sa spektakularnim akcijama i još neviđenim popustima, zgužvao ih u loptice te probio rupice na novonastalim papirnatim ukrasima kako bih provukao končiće i vezao čvorove. Kuglice sam okačio na vješalice i moje je drvce zasjalo punim sjajem!

Vriskao sam kao beba koju je babica upravo pljesnula po guzici! Prava divota! Suza radosnica zasjala mi je u oku poput Siriusa na noćnom nebu.

Zahvaljivao sam kapitalizmu na svemu što mi je dao. Da nije stigao u Hrvatsku, sad bih umjesto da provodim blagdane u krugu obitelji kako i doliči, pio s nekim zvijerima kojima ništa nije sveto na nekom skijalištu u Austriji. Da nije dovukao izloge u domovinu, sad bih ja rasipao devize po Grazu ili Trstu, kao što sam naivan i mlad, u onim zlim vremenima, putujući preko granice, podrivao stabilnost tadašnje domaće valute. Ovako, u svemu mogu uživati prošećem li nekim centrom na periferiji, a pritom ne potrošim ni kune! Što ću kupovati kad, može se reći, sad sve imam i kod kuće!

Od svih smakova svijeta koji su se nagurali potkraj godine jedino nisam uspio izbjeći TV i programsku ševu. Jebenti, kod nas TV uspijeva nekako gorjeti i kad nema struje, Tesla bi se okrenuo u grobu da to čuje…

A ja sam, eto, čuo ovo. I okrenulo mi se u drobu.

- Za Božić smo uvijek svi malo bolji, a Papa je najbolji! – blebnuo je neki šetač kojeg je televizijska kamera za riječ uhvatila u Vatikanu.

- Pa to je užas, strašno… Ne mogu vjerovati da postoji osoba koja može ubijati na Božić… – udarila je teve kamera neku Amerikanku u glavu pa je prokomentirala onaj palež i masakr vatrogasaca.

Kakva netolerancija, i to od jedne kršćanke… A što je s pripadnicima drugih vjeroispovijedi?

Šalu nastranu na stranu, ošinule su mene i teme od presudne važnosti za zdravlje i/ili duh nacije poput celebrity deathmatcha između Bozanića i Jovanovića.

Apsolutno sam za zdravstveni odgoj, ali sve po mjeri i prevladavajućoj vjeri.

U tom bi duhu, možemo reći i svetom, na primjer, lekcija s praktičnom vježbom o susretu s masturbacijom u muškog maloljetnog delikventa izgledala ovako. I svi bi je odmah zapamtili, uvjeren sam.

Prilikom susreta s masturbirajućim subjektom (za dječake), učinit sljedeće:

- Halo, dečko, jel ti to drkaš možda?! (urlati na subjekta, bombardirati ga vulgarnostima radi izazivanja šoka i strahopoštovanja – sličnost tehnike s američkim vojnim akcijama nije nimalo slučajna!)

Odmah mu podignutu slušalicu koja vibrira u ritmu poziva pohote snažno poklopiti liturgijskim kaležom pa nastaviti mirno, naizgled propovijedajući ali glasom punim milosrđa, i pružiti ruku neodgovornom subjektu (ne doslovno!):

- Masturbirali ste pogrešan broj…

Tako nekako. A sad dosta tog mog izdrkavanja. Vrijeme je kad sam čak i ja raspoložen poslati tucet ili dva poruka (o) ljubavi.

Ljubav se ne dobiva preko veze nego kroz nju.

Prava je ljubav kao sreća – treba je izazivati, a ne čekati.

Svoje zrnce ljubavi nećeš pronaći ako stalno zabijaš glavu u pijesak.

Samo je pravoj ljubavi dopušteno da od tebe pravi budalu!

Imaj strpljenja. Ista ona ljubav koja te danas ubija sutra ti može spasiti život.

Ako ne možeš oka sklopiti, ljubav je prava – ona nikad ne spava.

Ljubav nije nulta krvna grupa – ne možeš je dati svima.

Nema te ljubavi koja će procvasti ako se zalijeva samo suzama.

Tko zna voljeti, znat će i preboljeti.

Velika se ljubav rađa iz malih znakova pažnje, ne iz spektakla.

Oči su ogledalo duše. Ako ne vidiš u tim očima sebe, bolje da razbiješ iluziju.

Tko nije spreman za ljubav učiniti sve, možda je najbolje da ne čini ništa.

U laži su kratke noge, u ljubavi je kratka pamet. Prestani se lagati i poludi!

Ljubav je kao slagalica – puno toga treba sjesti na svoje mjesto da bi se vidjela prava slika.

Ljubav je često jednadžba s jednom nepoznanicom, ali baš zato ne smiješ kalkulirati.

Ne možeš pogledom skinuti onoga koji je zakopčan do grla.

Ljubav je igra… Ali ta se igra ne zove Čovječe ne ljubi se.

Ljubav nije Radenska – u njoj nema mjesta za tri srca.

Ljubav je jedini zakon koji te ne sprečava da nekom ukradeš srce.

Ljubav je kao željezo – kuje se dok je vruća!

Ljubav može biti pjesma, ali što ona znači ljudima bez sluha?

Kad je seks glavno jelo, a emocije samo skromni prilog, netko će uvijek ostati ljubavi gladan.

U ljubavi ćeš možda izgubiti glavu, ali i pronaći srce. Izgubit ćeš i kompas, ali ćeš u pravilu pronaći smjer.

That’s all, folks. S nestrpljenjem čekam sljedeći smak svijeta. Za početak, to je novogodišnja noć. Prorekli mi ga liječnici ako sagriješim bludno s gomilom hrane i alkohola.

Sve vam najbolje želim u 2013. godini!

Denis Giljević