Oprez, emocije!

Znate li kada su vas zadnji puta „spucale“ emocije s kojima niste mogli izaći na kraj? Bijes, tuga, strah, zaljubljenost?

Kada bih na predavanjima postavila pitanje publici misle li kako svoje emocije mogu kontrolirati, isprva bih uvijek dobila odgovor „Naravno!“ No onda bih postavila još samo par potpitanja poput „Možete li onda kontrolirati u koga ćete se zaljubiti?“ ili „Možete li spriječiti da se razbjesnite na svog tinejdžera kad ga, nakon dvanaest obećanja da će odmah pospremiti svoju sobu, dva sata kasnije nađete kako mirno igra League of Legendsu istom kršu i kaosu u kojem ste ga i ostavili?“ (Znate već kakav i kojim tonom odgovor slijedi: „Joj, pa kaj si nervozna, dobro, budem…“) Možete li uistinu spriječiti, na primjer, tugu koja vas preplavi kad izgubite blisku osobu? Naravno da ne. Jedino što možemo kontrolirati jest naše ponašanje. No dok emocija još snažno traje za kontrolu nam treba puno samosvijesti, osvještavanja, dresure. Koristeći razne tehnike poput dubokog disanja, relaksacije, meditacije te promjene položaja tijela možemo spriječiti agresivnu reakciju.

Ponekad bismo sugovorniku najradije opalili pljusku, urlali ili plakali, ali to uglavnom ne činimo jer nas odgajaju da prepoznamo afekt i reagiramo „civilizirano“. Radom na osobnom razvoju učimo potisnuti ispoljavanje emocija i ne pokazivati što istinski osjećamo, a sve pod nazivnikom „uljuđenog ponašanja“. To tako treba biti, no ima to i svoju cijenu. Suvremeni čovjek 21. stoljeća zbog tih i drugih razloga prilagodbe okolini sve se više udaljava od svoje prave prirode pa, iz bojazni kako će biti povrijeđen ili ismijan, potiskuje i primarne emocije poput straha ili čak veselja. Boji se osude društva – ako ljudi otvoreno pokazuju strah zovemo ih kukavicama ili mlakonjama (muškarce), a cendravicama ako su žene. Ni veseliti se više nije primjereno u „ova teška, turobna vremena kad toliko ljudi pati“. Smijemo se prigušeno, slabo gestikuliramo, potiskujemo strast kako ne bismo ispali neobuzdani. Kako u poslu, tako i u ljubavi. Na grupnom coachingu koji sam nedavno prolazila vježbali smo upravo ispoljavanje autentične emocije u simuliranoj situaciji. Pokušavali smo jedni druge naljutiti, rastužiti… Vizualizirali smo, lupali šakom po jastucima, vikali, psovali, tresli se od straha, plakali i veselili se. Ne moram vam ni reći kako je dobar osjećaj znati da smiješ izraziti emociju i da ti se ništa neće dogoditi. Probajte! Dobro, ne baš u šefovoj sobi, ali idite u prirodu i otkrivajte sami sebe kad ste sami. Dobar način da izbjegnemo čir na želucu, probleme sa štitnjačom obično povezane s potisnutim emocijama i cijeli niz bolesti uzrokovanih bolnim ili neiskazanim osjećajima. Preporučam svima. Jer svaka emocija je dobra, zdrava i važna, ako znamo prepoznati što nam ona poručuje i govori o nama.

Ali zato problema s ispoljavanjem emocija nemaju – zaljubljeni. Jedan dan mi je došlo preko FB javno zamoliti svoje prijateljice da se ne zaljubljuju istovremeno jer je nemoguće da paralelno na zemaljskoj kugli postoje dva najbolja, najzgodnija, najdivnija, najnježnija i najsavršenija muškarca. Osim toga, dan nema više od 24 sata, koliko bi moje zaljubljene prijateljice mogle pričati o tim preprepredivnim bićima vrijednima divljenja. Nije dovoljno što ih one vole, moram i ja! Nećete vjerovati, trenutno su baš ta dvojica prepre muškaraca, jedina živuća (koje li slučajnosti), okupirala srca mojih najboljih prijateljica Ma sve ja to kužim i silno se veselim što je u ovom svijetu maski, pretvaranja, emocionalno ranjenih pa i bolesnih ljudi Amorova strelica pogodila baš te divne osobe u mojoj blizini. Ali gledajte, ne mogu ja to više pratiti. Jednu noć sam ih pobrkala u snu – Ivan je bio s Tamarom, a Adrijan s Vesnom, božemesačuvaj. I događa mi se da zaboravim koji ono voli poeziju, a koji strastveno igra šah. A ne volim kad gubim nit. Zato, curke, molim vas, molim, zaljubljujte se jedna po jedna jer je doza prejaka za moje malo srčeko, a izazov za moju memoriju. Ma nek’ se djeca vole. I to u 60-ima…