Pretraži Glamour.hr

Share This Post

Google1DeliciousDiggGoogleStumbleuponRedditTechnoratiYahooBloggerMyspaceRSS

Pasja vrućina i pileći mozak

velike ideje i male laziVele mi tu i tamo da imam bujnu maštu. Ali to je nešto kao da mi vele da imam mačku. Mačora, zapravo. Ode si ona kad joj puhne i onda je nema nekoliko dana. Vrati se izderana i izubijana. Pa sljedećih par spava kao zaklana u nekom kutku mozga gdje već odavno nema struje i kojem nitko ne može prići. Mislim da su to ti dani u mjesecu. Najebat ću kod urednice kao žuti mačak. Mačka s greškom ne može loviti miševe. Mašta s greškom nije u stanju loviti klikove.

Možda su tomu kumovale vrućine. Sve se usporilo. Možda su tomu kumovali praznici. Sve što je moglo, pobjeglo je prema jadranskim oazama. Možda su tomu kumovale moje godine. Nakupio sam brdo iskustava. Ali se malo kojeg više sjećam.

S morem na pameti i s par desetaka kuna u džepu pobjegao sam u Zagorje. Kune su brzo izbušile rupu u mojim džepovima i netragom nestale. Preostalo mi je samo da se kravim pred viksom. Pasem oči po živopisnim brežuljcima. Da knjavam. Da se izležavam. Nisam mogao mrdnuti. Paraliza. Mozak je okačio poruku „vraćam se odmah“. Po njegovom dobrom starom običaju, lagao je. Radnjama poput prinošenja tople pive ustima morali su upravljati refleksi. Sunce me nemilosrdno tuklo po golim nogama, rukama, leđima, trbušnom zidu kojeg su poput bršljana prekrili debeli listovi sala… Nisam imao ni volje ni snage loviti hlad. Nisam se bojao krpelja onako polugolišav, ma ni najmanje. Ionako sam već bio zaražen krmeljnim meningitisom.

Od te su mi boleštine srasli kapci, a vijuge olabavile. Preostalo mi je još samo sanjariti o moru. Ne znam zašto, zapravo. Više i nisam neki kit. Najobičniji sam morž.

Vruće je. Topim se kao glečer. Bio ja u Zagorju, na moru ili u gradu, znoj s mene naprosto šiklja. Vele da je to dobro & zdravo. Znoj i jest tu da rashladi tijelo. Ali be se meni za tijelo. Trebam nekoga da mi zagrije dušu. Neću ovo razvratno sunce koje svakog grije. Želim neko sunašce koje grije samo mene.

A i ova vrela mineralne vode koja na meni ožive svakog ljeta stvaraju mi i ozbiljne tehničke probleme. Na primjer, prošlog mi je ljeta u tišini preminuo mobilni telefon. Nije mu baš neka fora, ali eto, dočekao sam konačno da mi jedna naprava crkne u garantnom roku. Inače imaju običaj ispustit dušu par dana nakon njegova isteka.

Odnesem ja tako svog zvonka-telefonka (Galaxy 5) na servis. Nakon par dana zazvoni mi rezervni telefonko:

- Gospodin Giljević?

- A?

- Samsungov servis. U dubokoj vam boli moramo saopćiti kako je vaš telefon pao kao žrtva vodene stihije. A za utapljanje, nažalost, garancija ne vrijedi. Naša iskrena sućut.

- I što sad?

- Možemo zamijeniti magičnu ploču, ali to će vas koštati kao Titov sprovod…

Oke, ovaj razgovor sam malo izrežirao, ali ostaje poanta temeljena na istinitoj priči. Oke, bio sam s telefonom na moru, ali se on nije brčkao sa mnom! Jedino logično objašnjenje kako je voda dospjela u utrobu mojeg mobilnog mezimca jest to da se ja okupam u znoju čim me prva zraka sunca zvekne po tintari. A ljudi zovu, žele čuti kako sam, gdje sam, što radim. I što da radim? Voda mi u ušima. Hvata se za bijele dlačice na uškama kao utopljenik za slamku. Kaplje mi znoj sa slijepljenih pramenova kao voda sa stalaktita. Telefon je čas na jednom, čas na drugom uhu. I eto teorije koja drži vodu. Od tada telefon za najvećih vrućina ne držim blizu ušnih školjaka. Pa vas ne čujem dobro. Dakle, molim vas lijepo, od 1. srpnja do 1. rujna, na svim svojim frekvencijama vrtim sljedeću pjesmu:

Ne zovite mene, ne
mene ne, ne zovite
da ga moje uši ne vide
dok su u njima suze biserne
dok su u njima suze biserne

A opet, mislim, jebeš ti telefon koji ne možeš držati na uhu. Što, da ga držim na pupku? Trbuhozborac sam isključivo kad sam gladan. A i pupak mi je za zvizdana pun vodurine. U uputama za telefon ne piše ništa o utjecaju znojnih ušesa na finu elektroniku. Bio bih pomislio da u zemlji porijekla nema znoja da se ne radi o korejskom uređaju. Ovako, nije mi jasno.

A pametni mi je telefon neophodan jer sam ovisan o glupostima. O fejsbuku, na primjer. Više se ne mogu s ljudima ni upoznati bez fejsa.

- Bok, ja sam Denis!

- E, bok! Ivana. Baš mi je drago!

- A… Imaš fejs?

- Imam! Ti?

- Naravno! Oćemo bit frendovi na fejsu?

- Vrlo rado!

I onda umjesto da se rukujemo, bacamo se na rukovanje svojim pametnim uređajčićima.

- Ej, Denis, se vidimo?

- Vidimo se, Ivana, naravno!

Na fejsu. Svakodnevno. Držimo se za riječi umjesto za ruke. Ne odvajamo se jedno od drugog. Umjesto na kauču, strastveno je grlim i ljubim u fotošopu. Pa šeram slike svoje sreće s prijateljima. Nema prepreka. Nije bitno tko je iz kakve obitelji, nema Montecchija i Capulettija. Nikom nije bitno što sam ja bijedni android, a ona moćni iphone. Hodamo. Mesenđeri rade. Telefoni cvrkuću kao golupčići. Skajpavamo od želje za dodirom pa se svako malo laćamo tačskrinova. Uživamo. To se zove kvalitetna veza. Ma što kvalitetna – megabitna.

Kad nisam na fejsu, razmišljam o tomu da sam na moru. A zašto? Što ću tamo, zapravo? Nisam pjetlić kojemu je važno samo da ima bilo kakav porše koji ga vozi od kvočke a do kvočke be. Nisam više ni kit. Ma nisam ni morž, zapravo. Mnogo sam manji sisavac.

Zbog poremećaja poslovne klime ne mogu čak ni piti kao deva da zaboravim kako u svojoj oazi nemam ništa za ponuditi. Sve sama voda. Što mi vrijede saharinske riječi kad mi je tekući račun Sahara?

Što da joj dam? Pjesmu? Tko još želi da mu na razuzdanom bić partiju (bić = beach, bič – bitch, op. a.) sipaš riječi umjesto pića? Bojim se da bi to bio vrlo kratak spoj.

BALADA O KRATKOM SPOJU
Bila je jesen,
puna boja, mlada,
kao ti sada,
neka večer topla, tiha
zanosna dama
ljetnoga štiha.
U malom raju s terasom
sjeo sam baš
kraj nekog društva
pod gasom.
I čekao da se stvoriš,
dođeš na spoj
jer dugo već mašta priča
o večeri toj.
Zvao sam te prije runde, odmah,
baš si krenula od doma,
pa si dozvolih časak
da izbrojim adute…
Kako odigrati partiju života,
prevariti ludog skota,
pod svoje te saviti skute?
Spremio sam
riječi slatke
kao kolačići,
pa i da se utope
kao prvi mačići
sve redom bili
termini fini,
čovjek bi od njih
mogao dobiti na težini…
Pomislih brzopleto radost stiže,
kad sjela si i prekrižila noge
- a nisi mogla prići bliže -
da sve je u redu…
Zar nisi mogla reći drugo
neg’ “kud baš u srijedu,
neću biti dugo…”
Uzalud ulogu sam spremio,
sve napamet naučio,
na veselje se i tugu
jednako pripremio…
U lavljem srcu miš je čučio
pa sam kao riba zanijemio.
Miljama daleko od Mjeseca
što po vodi hoda,
šume borove, mora
pitala si u čemu je fora
i čujem li cvrčke.
Grizao sam usnice,
jedvice skrivao
da one drhte.
Šum i šušanj vala
znam da čula si
što poskakuje duž žala.
Kakvi to su bili uzdasi,
da sam i priznao,
ne bi vjerovala.
Uspio sam zamesti,
nekako,
trag što vodi do moga lica,
da provaljuju iz nosnica
o, koja sam ja kukavica…
Nidje pri ruci
džepno izdanje Lorce,
iskustvo zbori mi,
od muka bolje je
ispaljivati i ćorke,
a bend baš je pjevao o sreći
i rekoh, idem ukrasti
bar neke od velikih riječi,
izbaciti fraze, hani, bejbi
pa biranih par šapnuti tebi
kad već one moje,
sve u grlu nagruvane
van upotrebe stoje.
Nervozno sam tresao nogom
i kunem ti se bogom
da htjedoh viknuti voljena
- ah, što čini jedan dodir koljena! -
ali kao da u posjet
stigao je papa,
između misli i jezika
sve zavareni poklopci
i zaključana vrata.
Vrijeme se topilo
kao vosak,
na stolu tinjala je svijeća
- a bila je već treća -
ja da zucnem, ma ni slovca.
blenuh, kao sita ovca,
i tek kad mahnula si, viknuh,
“Pusti, ja ću!”
“On ne prima plaću”,
sa smiješkom si
pružila novac.
Nisi pošla
ni zauvijek ni daleko
- pozdraviti društvo preko -
u koš grudni zabila mi kolac,
nehotice, nisi znala.
Na nogama čvrst stolac
izbavio me od većih zala.
I konačnog pada.
“Žurim sada”,
klimnula si, moraš poći.
Ispio sam nadušak
pogled mlak
neki loš znak
u tvojim kavenim očima.
i već znadoh,
svoje sklopit’
neću noćima…
Nisam ih na pladnju htio dati,
pa oborih glavu.
Oprosti mi i shvati,
sve i da nisam u pravu,
nisu one poput riječi
koje svatko sije,
i ne znaju lagati.
Koliko teško mi je
ti znala bi izvagati.
To biće što čas gorak
a čas meden ugriz ima,
kameleon što boju
obraza promijeni
kad dopre glas
o tebi i meni,
glasnik što ispred
razuma juri,
od glave do pete,
prateć put krvi,
koji čini sve
da um ne stigne prvi,
hvalisavac što tvrdi
da prolazi kroz stijene,
a ne uspijeva ući
u srce jedne žene,
ta žaba
koja vabi princa
da čovjeka
pretvori u klinca,
nadriliječnica što uživa
u svakom šumu srca,
svakoj sjeni,
već neko vrijeme
ordinira u meni…
Gdje joj je sjeme
i kako s njom
ne znaju ni geni!
Pa kako ti da budeš
za nju kriva?
Ne ubij božje stvorenje, nikad,
govorili su mi
i zato,
mada nema te,
ona još je živa.
Ostao sam poslije svih
da zadnje popijem piće,
napišem bar jedan stih
a konobar, neki brko,
iako sam bio tih
gledao me sada mrko.
Briši kući,
držao je čašu
kao da je puna žuči.
Nećeš riješiti u kapi
onu što te muči.
Hvala, pjesniče sa šanka,
od glave do pete
čaše ga premjerih.
Utjeha je tvoja tanka
- u čašicu prst uperih -
kao ova kriška limuna,
a moja tuga,
osim na dodir njen,
sve drugo imuna…
Kao gazda na knjigu žalbe,
ako ti je tako draže.
Izbacio sam ga iz takta
pa je skočio sa šanka,
potjerao me iz raja silom -
umalo skončah pod automobilom.
O, zar se tako postupa
s gostom
u čijim grudima zjapi rupa?
Pa kad je postom
ne može ispuniti,
dopusti mu gorčinu ili dvije
ispljunuti…
Zar ti u opisu posla
ne stoji
da skidaš breme
i slušaš probleme
koji nisu tvoji?
Gdje ti je sažaljenje,
ti bešćutno stvorenje?
Iz tirade me prene
grlen smijeh!
Zar toliki je grijeh,
kad te izbace,
valjati se
kao prase,
pitao sam
društvance s terase
koje sad pilo je na klupi.
Možda smo glupi
što ti odgovor dajemo,
ali ne gledamo mi u nebo
i na zvijezde lajemo!
Konobaru u ruci
već je metla,
pogledaj,
ako u lampi tvojoj
još ima svjetla!
Mora da me netko
ipak slušao,
jer kad ustati
sam pokušao
stalo me kopkati nešto –
da sam smaknuće svoje
šutnjom izbjegao vješto,
da strah nije gubitnik
već junak
koji zaslužuje spomenik.
Otrežnjenje
ili prosvjetljenje?
Možda udara na psihu
kad sam se vučeš
kroz noć tihu,
tko bi ga znao…
Polagano sam hodao,
kao psa da šećem,
i u hodu,
kimajući,
kao da lica znana srećem,
plan srca mijenjao…
Žar joj nije jenjao,
ali ljubavi ću svojoj
zategnuti uzicu
nek’ mi uz nogu šeta,
staviti joj brnjicu,
da nikome ne smeta,
vjerujući, kad tad,
stići će i poravnanje planeta,
da ovo stanje
nije trajno…
Odsad, obećavam,
voljet ću te više…
Ali tajno.
Biste li vi ovo popili?
Denis Giljević

Dodaj komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *