Petak na ZagrebDoxu ili jedno gostovanje na domaćem terenu

Sinoć sam na ZagrebDoxu, na terenu Glazbenog Doxa, prisustvovao susretu dva domaća filma, Razarajući Afion Marka Dimića i Jazz apartman Biljane Čakić Veselič i Tomislava Lovre Pavleke. Početna naklonost pripala je Afionu jer mi uho u srazu etna i jazza uvijek navija za etno, ali s druge strane, frend mi igra u timu drugog filma. Osjećaji su prije projekcije bili podijeljeni fifti-fifti. To se naziva pokušajem subjekta da bude objektivan. Blago je reći da sam se osjećao kao na derbiju Dinamo – Hajduk (stari mi je Dalmoš, ali ja od rođenja imam zagrebačke tablice!). Svakom je doksiću pripalo po poluvrijeme. Na kraju je pobijedio, možda je to i svojevrsno iznenađenje, Jazz apartman. Evo i zašto.

Nisam stručnjak ni za film ni za glazbu, i ova pobjeda nije ostvarena na osnovu moje ekspertize nego dojma. Nakon Jazz apartmana nisam ništa više zavolio jazz niti ga sad bolje razumijem, tu i dalje etno ima dva gola prednosti, ali sam se zaljubio u jazz ideju koju fura ekipa iz Bala, pitoresknog istarskog mjestašca koje je oživio The Last Minute Open Jazz Festival, njegov pokretač Tomislav Lovro Pavleka i konoba Kamene priče. Uvjerljivoj pobjedi Jazz apartmana u mojim očima koje su i ogledala moje aktivističke duše, nesvjesno je pripomogao i moderator razgovarajući s ekipama oba tima nakon projekcije, nehajnim spominjanjem jakih aktivističkih crta lica oba filma. Može se reći da mi je time otvorio treće oko koje je vidjelo ono što prva dva nisu.

Ako u filmu Razarajući Afion pirka vjetrić aktivizma, Jazz apartmanu u gledatelju otvorena uma pokreće tajfun sa snagom revolucije.Razarajući Afion rezultat je televizijske produkcije sa svim nametnutim ograničenjima i pravilima (za što su autori najmanje krivi) dok je Jazz apartman slika inspiracije, improvizacije i, najvažnije od svega, potpune slobode njegovih autora. U tom se smislu Razarajući Afion doima kao bezgrešan film o jednom vrhunskom etno bendu dok je istovremeno Jazz apartman film o ideji, ne toliko o glazbenom pravcu koliko o ideji, s više ili manje mana koje autori i ne pokušavaju sakriti. Griješiti je ljudski, a upravo se ljudskost u vremenu u kojem živimo, previše često tretira kao bezvrijedna, da ne kažem pokvarena roba.

Ako Afion razaraju indvidualne ideje i težnje njegovih članova, razlike u energiji i nabojima, ono što stvara i održava Last Minute Open Jazz Festival jest početna energija nekoliko pojedinaca koja se postupno razvila u sinergiju, priču koju fura idealizam njegovih začetnika, prijatelja, posjetitelja, glazbenika… I to ne bilo kakvih glazbenika nego vrhunskih svjetskih džezista koji u Bale dolaze svirati maltene besplatno.

Nadalje, pjevačica Afiona Lidija Dokuzović, pišem prema sjećanju, kaže da bi se radi budućnosti benda možda trebali ponekad više muvati tamo gdje i selebritiji ako žele napraviti iskorak, ozbiljno se baviti budućnošću benda. Upravo suprotno govori i radi Pavleka koji kaže, doslovno:

- Želimo preoteti umjetnost iz ruku trgovaca i bankara.

Kratko i jasno. Prkosno. No sponsors allowed. Jazz apartman pokazao je, na najsvjetlijem primjeru, kako to nije nemoguće. I što je presudno – pokazao je kako se to radi.

Na koncu konca, Jazz apartman koštao je manje od 10 tisuća kuna, film se sastavljao u kuhinjici, improviziralo se na sve strane, a opet, konce se hvalevrijedne ideje nije ispuštalo iz ruku.Nema se, može se.

Jazz apartman, prema mojem doista površnom poznavanju jazza, posjeduje i svojevrsnu jazz konstrukciju. Sentimentalan uvod – glazbena šetnja Balama i ulazak u konobu Kamene priče, kratka lepršava dionica – duhovite opaske stanovnika i pridošlica koje su nasmijale gledatelje, vrhunac tempa – pozivi na borbu duhom protiv kradljivaca slobode koji su se poklopili s ritmom spontanog aplauza u dvorani, iza čega je uslijedilo smirivanje i povratak bujice u mirne tokove, u tihi sentiment…

Ne, nisam zavolio jazz i vjerojatno ga nikada neću ni razumjeti. Ali lavina energije i snaga ideja koje se valjaju iza The Last Minute Open Jazz Festivala teško će nekoga promašiti.

Da ne budem nepravedan, oba su filma igrala uglavnom tečno i pitko, lijepo za oko. Samo što je Jazz apartman uspio zabiti gol više.

A sada slijedi ono najzanimljivije, iako se zapravo radi o tužnoj vijesti – večeras se službeno (iako slijedi još jedan festivalski dan!) zatvaraju prozori u svijet dokumentarnih filmova i polako spuštaju zastori ZagrebDoxa. Danas me možete vidjeti na projekcijama filmova Čin smaknuća i Cijena medalje (zatvaranje festivala i dodjela nagrada), ako vam je takva informacija od koristi. A sad, neka umjesto mene koju riječ o programu opet kažu ZagrebDoxovci.

Pretposljednji festivalski dan uključuje niz raznovrsnog sadržaja u kojem ističemo hrvatsku premijeru filma Pirika na filmu Želimira Žilnika i projekcije pet najboljih filmova iz programa Phone Dox. Organizirane su i dodatne projekcije filmova za koje su posjetitelji iskazali veliki interes: U potrazi za ledom Jeffa Orlowskog te Kraljica Versaillesa Lauren Greenfield.

U 15 sati u dvorani Zagreb Filma na Novoj Vesi 18 očekuje vas prikazivanje pet odabranih filmova na natječaju Phone Dox. Autori iz cijelog svijeta prijavili su kratke dokumentarne filmove snimljene mobitelom na natječaj, a najbolji po izboru tročlanog žirija bit će nagrađen posebnom nagradom Hrvatskog telekoma.

Hrabra srca je teen dox koji je na rasporedu u dvorani 4 u 16 sati. Redateljica Kari Anne Moe prati četiri mlade osobe s političkim ambicijama u utrci za školske izbore koji se održavaju neposredno prije službenih izbora u Norveškoj i služe kao barometar političkog ozračja u zemlji.

U 18 sati u dvorani broj 5 održat će se posljednje ovogodišnje Dox događanje – premijera filma Pirika na filmu Želimira Žilnika. Žilnik je snimao Piriku Čapko, ženu koja je 1968. u njegovim Ranim radovima igrala mlađu sestru glavne junakinje. 43 godine nakon spomenutog filma Žilnik ju je sreo i dogovorio da će napraviti posvetu proteklom vremenu i njenom životu. Snimanje je fokusirano na potragu za Pirikinom kćeri koja živi u Berlinu s kojom ne kontaktira desetak godina.

U 19 sati u dvorani broj 1 na rasporedu je film iz regionalne konkurencije Dragan Wende autorskog dvojca Lene Müller i Dragana von Petrovica. Film donosi priču o mladom snimatelju Vuku iz Beograda koji kreće na put kojim je prošao njegov ujak Dragan Wende, “radnički” kralj hedonističke disko-scene Zapadnog Berlina sedamdesetih godina. Kao Jugoslaven imao je koristi od Berlinskog zida. Danas je ostarjeli vratar u javnoj kući koji živi od socijalne pomoći i žudi za Zidom.

Program Happy dox donosi film Dokumentarist redateljskog dvojca Ivarsa Zviedrisa i Inese Klava i to u 20 sati u dvorani broj 4. Inta je savršen potencijal za protagonista, ali divlja žena radije će baciti kletvu na nepristojnog uljeza nego dopustiti da je snimaju. No filmaševa upornost naposljetku ipak uspijeva otopiti Intino srce… da bi ga trenutak kasnije slomio.

U 22 sata slijede dva glazbena doxa – film Brute force Bena Steinbauera priča je o prvom albumu Brutea Forcea koji ga je doveo do ruba zvjezdanog statusa, no snovi o slavi i bogatstvu ubrzo su se pretvorili u noćnu moru kada je njegova ploča cenzurirana i trajno povučena iz prodaje. Godine 2010. Sony i Apple ponovno su izdali kontroverznu glazbu Brutea Forcea iz šezdesetih i dali mu drugu priliku da ostvari svoj san o slavi. Slijedi Posljednji Poziv – Dresden Dolls autora Jánosa Szasza koji prati nekadašnji punk-bend Amande Palmer, Dresden Dolls, na njihovoj posljednjoj turneji po Teksasu.

Za kraj subotnje večeri pripremili smo i dvije dodatne projekcije: impresivni ekološki doks U potrazi za ledom Jeffa Orlowskog i Kraljicu Versaillesa Lauren Greenfield. U dvorani 1 u 23 sata bit će prikazan film U potrazi za ledom u kojem cijenjeni fotograf ekoloških tema James Balog postavlja kamere za ubrzano snimanje bilježeći višegodišnji rekord promjena na svjetskim ledenjacima. U dvorani 3 u 23 sata prikazat će se Kraljica Versaillesa u kojem kroz priču o Jackie Siegel, rastrošnoj supruzi milijardera i samoprozvanog kralja nekretnina Davida Siegela pratimo urušavanje jednog poslovnog carstva.

Improvizirao, ne i impresionirao: Denis Giljević