Pobačaj naš svagdašnji

Odgađam ovo već dugo vrijeme, jako dugo. Koliko god da to već godinama tinja u meni i čeka samo da konačno moji prsti krenu preko tipkovnice a moje misli se počnu kopipjestati na word dokument, ja nikako da skupim dovoljno hrabrosti/volje da to zaista i učinim. I što se zapravo sada dogodilo da sam konačno odlučila otvoriti Pandorinu kutiju? Iskreno, ne znam. Možda činjenica da trenutno nemam što pametnije za raditi. Možda pak navala hormona koji su navalili na moje tijelo poput Huna tamo u 4. stoljeću na Europu. I stoga evo i moj prvi pokušaj preoblikovanja mojih misli u nešto literarno.

Krećem sa jednom poprilično aktualnom temom koja je i mene osobno dotaknula i to sasvim nedavno. Čak je i prikladna s obzirom na praznik Velike Gospe koji je danas. Dakle postoji ta jedna uspješna poslovna žena, školovana, obrazovana, mlada i uz sve to, samohrana majka dvoje djece. Čovjek bi ovako na prvu rekao kako joj ništa ne nedostaje, ali kako i sami znamo, stvari nisu uvijek onakve kakvim se čine. Život joj je borba od najranije dobi, počevši od disfunkcionalne obitelji u kojoj je bio prisutan zlostavljač, nedostatak oca, kasnije i zlostavljanje sa strane bivšeg muža. I da, ima ona svoje probleme i duhove koji je proganjanju ali s kojima se svakodnevno iznova bori kako bi sebi i djeci stvorila bolji život. I eto, život kakav je, nepredvidiv i proklet smatrao je da joj borbe nije dovoljno te je nakon jedne nesmotrene vruće noći ostala trudna sa čovjekom koji više nikad neće biti dio njezinog života. I da, koristila je zaštitu, I da, pukao je kondom, i da, išla je kod doktora po day after pill…. Ali eto, toliko je sreća hoće. Ironično, zar ne?

Moja priča zapravo počinje tek ovdje, nakon njezinog saznanja o trudnoći. U niti jednom trenutku nije pomislila da bi zadržala to dijete, jednostavno nikakvih ni financijskih ni emotivnih mogućnosti nije bilo da se tako nešto napravi, naročito uz postojeće dvoje, velike djece koji poznaju svoga oca. Naravno, znala je da će to biti psihički teško izvedivo pa čak i financijski da će ostaviti posljedice na trenutnu situaciju ali što je tu je. Izdržat će. Izdržala je i veća sranja u životu i preživjela. No, tu tek počinje njezina drama. Dolazi na pregled u jednu zagrebačku bolnicu i nakon što joj doktor kaže: „Čestitam, trudni ste.“ ona polako počinje dotičnome objašnjavati svoju situaciju i nakane. Na to joj doktor odgovara: „Ali gospođo, mi Vam to ne radimo. No, pričekajte još tjedan dana možda stvari krenu same od sebe a ako ne dođite ponovno na pregled pa ćemo vidjeti.“ Šok! Nevjerica! „Kako mislite, vi to ne radite?“ – upita ga. Dobiva tek šturi odgovor kako je interni dogovor unutar bolnice bio takav i da oni već nekoliko mjeseci ne obavljaju te zahvate. U nevjerici odlazi doma i upita svog najboljeg prijatelja google-a isto. Dakako, ne pronalazi nikakve relevantne podatke novijeg datuma, što radi delikatnosti teme što radi toga što se žene teško čak i pod pseudonimom vole izjašnjavati o tome. Sljedećih nekoliko dana uzaludno zove bolnicu po bolnicu i skoro sve bolnice joj daju isti odgovor: „Mi to ne radimo.“ Pronalazi kontakt jedne bolnice van grada i odlazi direktno tamo vozeći 45 minuta po najvećem mogućem pljusku koji je mogao padati tada i dolazi već sva iscrpljena i obeshrabljena dok je u isto vrijeme zapljuskuju valovi hormona koji njezino raspoloženje vode od histerične euforije do iznenadnog, nekontrolirajućeg plaća. Konačno nailazi na ljude, na osoblje koje je također satkano od krvi i mesa i razumije problematiku te kroz sat vremena razgovora i pregleda dogovara termin za zahvat.

Sad ja postavljam pitanje svima vama ženama, svim doktorima i doktoricama te svom medicinskom osoblju koje će ovo pročitati: Priziv savjesti? Što to točno vama znači? Da li vam ta ista savjest dozvoljava da svojim odbijanjem izvođenja takvog zahvata (kada je zaista opravdano) svjesno gurate te žene razno raznim privatnicima koji to rade ilegalno i u neadekvatnim uvjetima? Da li vi žene drage znate da po zakonu RH, pobačaj smijete obaviti isključivo u bolnicama i nigdje drugdje? Da li znate da vam je predstojnik odjela dužan omogućiti liječnika i popratno osoblje koje će vam obaviti taj zahvat? I da nema priziva savjesti za dotičnog?! Žensko tijelo, ženska mudrost? Pravo na izbor? Gdje je nestao? Pod isprikom priziva savjesti nametnutim od Crkve koja je ionako vlasnica većine naših bolnica? Gdje je taj isti priziv savjesti tim istim doktorima kada dolaze ženama u krevet nakon što su se u smjenama malo pohvatali sa dežurnim sestrama? Gdje im je taj priziv savjesti kad neka od njihovih ljubavnica neplanirano zatrudni? O, da…. ima toga i mnogo više nego što mi znamo. Mnogo prijateljica imam koje rade po bolnicama i samo je javna tajna što se tamo sve događa. I stoga, prestanite biti lažni moralisti, glumiti nešto što niste jer ste „uzoriti“ građanin ove države koji doma ima ženu i dvoje djece, ide nedjeljom na misu i slično, a sa druge strane živi dvostruki život. Osobno zapravo i ne vidim razloga zašto bi se žena koja je napravila pobačaj trebala sramiti, ukoliko joj to nije način kontracepcije te ukoliko je dovoljno zrela i pametna i znala odlučiti što je najbolje za nju i za to nerođeno dijete u tom trenutku. Tko ste vi svi da sudite i da uskraćujete njegu, brigu? Ljudožderi vegetarijanci?

I.G.