Posljednji pozdrav prokletoj protekloj

Svake godine 1. siječnja isto. Zamijenim staro za novo. Pet minuta zadovoljno trljam ruke kao da sam izradio promućurne trgovce automobila, zamijenio krntiju za novo auto i dobio nevjerojatan popust od pet posto. A onda shvatim da su oni zajebali mene, 100 posto. Čudna je to matematika, ali i nova je godina jedan zanimljiv proizvod. Ljudi navaljuju na mene kao tete u praznom butiku, gledaju me u oči i kunu se da je preda mnom nešto bolje, možda i najbolje, čak mi znaju reći i – sve najbolje. I ja, naivan kao penzić, kupim njihovu priču. A Nova godina kao dalekoistočni bezimeni diviks plejer, još nisi ni baterije ubacio u daljinski upravljač, a on već riknuo. I tako ja već 2. siječnja imam pokvarenu godinu koju nemrem gledat i koju nitko ne može popravit.

A protekla je godina bila prokleto zajebana godina. Ocjena po tromjesečjima: dovoljan – premalo za ocjenu – nedovoljan – dovoljan. Iliti, skraćeno, 2012. Te mi je burza prestala financirati nerad, te još nisam pronašao radno mjesto na kojem će me redovno plaćati za rintanje, te kad bi me i uzeli da nešto šljakam za pare, poslodavci bi moje vrijeme – jer vrijeme je novac - platili vremenom. Tako sam ja za mjesec dana rada, primjera radi, dobio nevjerojatnih, velikodušnih 12 redovnih mjesečnih uvjeravanja da misle na mene, ali da se strpim jer para nemaju. Ali ima se vremena. I tako, vremena imam napretek, a vjerujem da će mi za moj rad prozvani poslodavci dati još mnogo mnogo vremena. Osjećam se kao vremenski multimilijarder, uludo trošim dane i noći, ne štedim, nešto kao Đastin Timberlejk u filmu „In Time“.

Protekla je godina doista bila prokleto zajebana. I zdravlje je konačno pokazalo svoje pravo lice, skinulo čeličnu masku ispod koje je ispuzala gola sponzoruša, napustilo me čim je vidjelo da para niotkud. Kao da su me oteli vanzemaljci, bokte, tisuću su pretraga i jednu operaciju na meni obavila bića u bijelom. Jedinu korist koju sam uspio izvući iz narušenog zdravlja popravljenog nožem iglom i koncem je ta da su me liječnici upozorili kako još neko vrijeme ne smijem ništa teško raditi, nositi, dizati. Tako da se u dogledno vrijeme ne trebam plašiti braka. Zabranjeno mi je, čitam između redaka, bilo koga prenijeti preko praga jerbo vreba opasnost da otegnem jaja i dobijem bruh, pa u obzir dolaze samo lake žene.

Nek sam proklet… Kao da me protekle godine proklelo sto vragova, zadnjih pet papa i dva ajatolaha, a jedan, jedini, jedinstveni i neponovljivi princ Zdravko od Dinama kao da me, spajajući ugodno s korisnim, prije kletve još i nabio na svoj pedesetak godina stari krušac.

Unatoč osjećaju da lutkice meni nalik i s najmanje jednom originalnom dlakom (kupiš lutku, igle dobiješ gratis!) na voodoo tržištu debelo premašuju prodaju Barbika i Kenova, nemam namjeru potražiti pomoć magova i vračara koji bi me oslobodili uroka. Brijem da ću se urokat, barem dva puta tjedno, i u tome pronalaći izlaz. Treba slušati glas razuma, zajebite praznovjerje. Znam barem pedesetak ljudi koji su svoju budućnost vidjeli u čaši (čak i plastičnoj!), niti jednog koji je svoju milostivu sutrašnjicu opazio u kristalnoj kugli.

Vrijeme je bacanja pogleda preko ramena. Ja bih najradije na 2012. s ramena bacio kamen. Nadgrobni. No većina svijeta gleda unazad i proglašava najbolje. Vidjeh da je Messi proglašen najboljim loptašem, dok je nominirani Christiano u tom trenutku izgledao kao da ga je pogodila kamenčina.

Pa eto, da i ja rezimiram, proglasim ono najbolje. Moj bi izbor bio vrlo sličan onom nogometne struke. Najveći igrač u 2012. bio mi je Mister Mess. The biggest mess ever.

Ostali laureati su:

Najbolje što mi se odgodilo (nije tipfeler!) u 2012.:

Osobni bankrot. Mislio sam da ću puknuti kao balon, ali nekako sam rastegnuo i izdržao napetost bez pucanja, kao prezervativ. Podvig koji će biti teško ponoviti ove godine…

Najvrednije što sam naučio u 2012.

Da postoje žene koje prije nego što sretnu mene peku kolače, stavljaju maskaru, biraju cipele, rade frizuru i pričaju na tri mobitela u isti čas, mogu biti u četiri kozmetička salona istovremeno i bez problema drže sve konce u firmama koje zapošljavaju na stotine krvožednih muških svinja uvijek spremnih na klanje i rok(t)anje kako bi si prokrčili put do vrha, ali onog trena kad ja kročim u njihov život, odjednom:

Dragi, bi li bio ljubazan i dodao mi čašu vode?

Ne bih riječ rekao, kamoli beštimao, dabogda do smiraja života radio 18 sati dnevno za iznimno povoljnu mjesečnu plaću od 999,90 kuna u bonovima Konzuma ako lažem, da ja tada nisam na Hreliću, oke, ne radim niš pametno, bavim se exportom-importom ćevapa uhodanim probavnim kanalima, ali bokte, ona leži doma, negdje u podsljemenskoj zoni, između nas postoji ljubav, brate, ali i najmanje dvajs-dvajspet kilometara zračne linije, čaša joj vode na noćnom ormariću odmah kraj uzglavlja, oko čaše pet ajfona pete generacije, eci peci pec, kojeg će, e neće ni završiti brojalicu a uzet će onog što leži uz čašu, nedobog da se nešto po geđetu prolije, linija je uspostavljena, halo, srculence, bi li mi možda dodao čašu vode, ak ti nije teško?!

Tak nekak, otprilike. Ja u garaži, ona iz kuhinje kliče da joj dodam džezvu. Ja na krovu popravljam antenu, a ona u kupaoni frizuru pa me zove da joj dodam lak za kosu. Bokte, da sam na tri mjeseca na crno na dizalici u Njemačkoj, ona bi nazvala i pitala da jel joj mogu donijet cigarete s kioska iza ugla, ono, kad sam već vani…

Nešto najprostije (i najjednostavnije!) što sam čuo u 2012., možda čak i iz vlastitih usta:

Nije istina da muškarce zanima samo penetracija. Ima ih koji to rade prek kurca…

Ta su mi se spektakularna osobna postignuća i doživljaji u 2012. redali glavom dok sam ispijao produženu kavu (šaličicu crnog napitka s kapljicom mlijeka razvlačio sam tri sata!) u ugostiteljskom objektu koji fiskalnu blagajnu ne bi uveo u lokal ni da mu na vrata pokuca iskaznicom SDP-a s članskim brojem 1. Neću ih cinkati, nema šanse. Draži mi je krčmar bez računa nego račun bez krčmara.

Baš zato što je Linić navalio na sivu ekonomiju kao sivonja. Tko ne izda račun, izdao je državu. A tko izda državu, državni je neprijatelj. E pa jeb ga. Država je izdala mene. A neprijatelj moga neprijatelja meni je prijatelj.

Da budem iskren, bilo bi mi fakat grozno i tužno da iščezne siva ekonomija. Bez nje bi nestao i posljednji tračak svjetla. Jer osim sive ekonomije, u Lijevoj je našoj sve drugo crno.

Denis Giljević