Priče jedne blagajnice

Pozdrav društvo. Sori kaj se nismo dugo tipkali, ali imam dobar razlog za to.

Ne, ne… ako ste slučajno pomislili da sam dala otkaz, a da vama, svojim dragim čitateljima nisam ništa rekla, nisam!

Ne zato što ne mogu, jer si ne mogu naći bolje plaćeni posao, ili barem posao na kojem će te šefovi cijeniti, ili barem pustiti na WC kad ti se piški.

A ne, ne… ja sam još uvijek tu. Doduše samo na papiru, jer sam već dva mjeseca na bolovanju. Iskočila su mi dva kralješka i malo su se diskovi pomaknuli.

To je slaba točka svih blagajnica u svemiru, ne samo moja. Ah ta kralježnica.

Ponekad mi se čini da smo svi mi beskičmenjaci i da se savijamo prema tuđim željama i zatomljujemo svoje vlastite, samo radi mira u kući. Ili u ovom mom slučaju – mira na poslu.

Jer, što ima važnije od toga da svaki mjesec dobiješ, kakvu –takvu plaću, i živiš tako nekako, pa nek ti je Bog na pomoći.

Ponekad mi se čini da ovi veliki i pametni mozgovi koji su se dogovarili koliko nečiji rad vrijedi nisu baš razmišljali o tome koliko košta život. Pa su onda izračunali da je za život obične blagajnice dovoljna plaća od 550 eura. Oni kao da baš nikada u životu nisu bili u dućanu, kupovali hranu, higijenske potrepštine, plaćali režije, išli kod frizera ili se ne daj Bože, razboljeli. Jer bolest je luksuz. Baš kao i godišnji na moru.

Mene hvala Bogu, Bog jako voli. Obožava me. A moram vam reći da i ja njega volim jako. Jer da Boga nema, ja stvarno ne znam kako bi ja obavila pretragu na koju se čeka minimalno dvije godine, popularni magnet, u samo par dana bez ikakvog plaćanja i podmićivanja ikoga. Kao i pretrage i terapije najboljih specijalista u zemlji koji me trenutačno lijeće. Bez Boga, vjerujte mi na riječ i s mojom plaćom, to bi jednostavno bilo NEMOGUĆE!

Znate ono kada ljudi kažu da tek kad ti je najteže u životu vidjet ćeš tko će stati uz tebe?

Pa, istina je.

U mojoj poslovnici imam 59 kolega i kolegica. Od toga barem 10 šefova. Od toliko puno ljudi u jednoj maloj poslovnici samo me njih troje nazvalo da me pitaju kako sam. Naravno, glavni šef i one moje dvije zločeste šefice blagajne, nisu to troje ljudi.

Al, dobro,
Bog i njih voli. Pogotovo jer rade svaku nedjelju cijeli sedmi i osmi mjesec. Ma sigurno im falim.

Vjeruj veliko i veliko će ti se ostvariti.

Tako ja vjerujem da će Bog prosvijetliti moje šefove i njihove šefove, i njihove šefove šefova i da će progledati i reći, pa miša mu megalomanskog, pa te blagajnice naše, radnici naši vrijedni i vjerni, pa oni doslovno ostavljaju svoju kičmu na poslu za nas, za naše bonuse, za naše bmw-e, za naše kredite… Pa ako već nemamo vremena i ne možemo ih nazvati sa službenog mobitela da ih pitamo kako su, kažemo im neku lijepu riječ, aj da im dignemo plaće da barem mogu dostojanstveno i pristojno živjeti, a ne da si za liječenje dižu kredite, posuđuju lovu i žicaju besplatne pretrage i terapije, a morske plaže gledaju na tik toku.

Do sljedećeg tipkanja, Amen!

Trinaesta blagajnica

Prijašnje kolumne pročitajte na linku:

http://www.glam.hr/price-jedne-blagajnice-3/