Trag u beskraju

Ležim na plaži, slušam tiho i neprekidno udaranje valova o kamenje. Gledam more kako se penje i povlači natrag, pa penje, pa opet povlači. Nikad ne prestaje ta igra… Smiruje me. Mogu satima buljiti u taj prizor da mi ne dosadi.

Trepćem i trepćem, ali pogled mi se zamuti. Zatvorim oči i čekam da se jedna topla suza otkotrlja niz moje lice.

Ne znam gdje je i to me izluđuje. Mrzim kad ne znam gdje je. A rijetko kad znam gdje je. I da li je dobro. Mrzim što se stalno pitam gdje je i što ta igra nikad ne prestaje. Nema ni dana da ne pomislim na njega, nema ni dana da se ne zapitam kako je i što radi. A kad mi je posebno teško, mogu ga zamisliti kako sjedi za stolom, pije kavu i puši. Silno mi nedostaje. I još mi je gore kad sam ovdje , fizički tek desetak kilometara od njega. Ali možda zapravo i nisam. Ako je negdje na Filipinima, u Indiji ili Singapuru, onda uopće nismo blizu. Zapravo: možemo li biti udaljeniji? Možemo. Ako jedno drugo izbacimo iz misli, ako jedno drugo izbacimo iz srca. Zauvijek.

Topla je i vedra noć. Stojim na terasi i gledam nebo prepuno sjajnih zvijezda. Pitam se vidi li ih i on. Pitam se stoji li ili sjedi na svom balkonu, puši cigaretu za cigaretom, dok se iz unutrašnjosti stana čuje televizor, gleda li ove zvijezde i misli li na mene?

Vidim jednu zvijezdu koja je pala i zaželim želju: samo da se ovo konačno riješi. Nemam više snage, umorna sam od uvijek istog pitanja koje mi prolazi kroz glavu. Iz dana u dan, iz tjedan u tjedan, iz mjeseca u mjesec… Poprilično je teško ne znati odgovor.

Gledam sunčev odsjaj na površini mora i smirim se. Ipak, dok sjedim uz more, shvaćam da sam mu bliže. Ok, priznajem, više nego inače borim se s potrebom da zaplačem, ali ni suze nisu loše. Ponekad treba zaplakati, pustiti da suze kažu ono što ne možemo riječima.

Strašno mi nedostaje. Ne mogu to opisati nikako drugačije, osim da postoji jedan dio mene koji je umro, odsječen je od ostataka i postoji samo u mojim sjećanjima. Crna rupa u kojoj su ostali neki sretni i bezbrižni trenuci, nikad zaboravljeni. I želim da se vrijeme vrati, makar na tren. Da nestane uvijek isto pitanje koje ubija. Da konačno saznam odgovor. Da prestanem biti i sama i usamljena. Da me zagrli barem na tren i da tada vrijeme stane, da taj tren potraje, da mi snage za dalje, odnese sve teške i tužne trenutke.

Ponekad mi toliko nedostaje da mislim da ću se raspasti na komadiće, da ću nestati i da on nikad neće saznati da mi je nedostajao.

Kroz život nas uče da ponekad treba sakriti osjećaje, ne otkriti drugoj strani kako se osjećamo da ne bismo bili povrijeđeni. Ali život je toliko kratak da je posve besmisleno sakrivat što nam je na srcu.

Možda nećemo dobiti drugu priliku. Možda je sve što imamo sada i ovdje, sutra možda nikad neće doći.

Sjedim uz more, sunce lagano zalazi i želim drugu šansu. Da mu mogu reći da nije prošao ni dan, a da nisam mislila na njega, pitala se gdje je i da li je dobro, živ i zdrav. Da mu mogu reći da je ostavio golemu prazninu u mom životu i da je dosad još uvijek nitko nije ispunio. I da možda nikad ni neće. Da imam osjećaj da smo povezani i onda kada nismo fizički jedno pored drugog. Da nikad nisam nikog voljela kao što sam voljela njega…

Sjedim i čekam, udišem miris mora dok dani prolaze. Sjedim i čekam. Ništa mi drugo ne preostaje.