Try

Dogodilo se to prije koji tjedan.
Neočekivano pitanje na neočekivanom mjestu, u posve neočekivano vrijeme i u posve neočekivanom društvu. Ali ipak – na neki je način bilo očekivano. No možda ne tako direktno. Bila sam iznenađena. I čim je predavač počeo izgovarat prve riječi pitanja, znala sam da ću ja biti jedna od onih koji će podići ruku u zrak. Jednostavno sam znala.
“Koliko vas ima u životu osobu koja vam je nekad bila draga, ali ste prestali komunicirati, ne viđate se, ne pitate jedno za drugo, ne tražite se…?“
Već na pola pitanja, moja je ruka bila u zraku. Od dvadesetak ljudi u prostoriji, nas četvero i predavač smo podigli ruku.

Totalni poraz.
Tako sam se osjećala. I još se uvijek tako osjećam. Osjećam da sam kao ljudsko biće doživjela totalni poraz jer u životu imam osobu s kojom ne komuniciram i za koju ne pitam. I ne samo da imam jednu takvu osobu, imam ih nekoliko. Za neke mi nije žao što su otišli iz mog života, nije mi žao što se ne čujemo ni ne viđamo. Ti odnosi mi nisu bili važni. I zato i nije tragedija što su završili. Takve stvari se događaju i to je normalno.
Odnos zbog kojeg sam se osjećala totalno poraženom i manjom od makova zrna je onaj koji je obilježio proteklih 9 godina mog života. I nije bio beznačajan. Radilo se o osobi koja mi je značila nešto posebno, puno više od svih ostalih. Bila je to osoba koju sam voljela. I pitala sam se kako sam mogla dopustiti da stvari odu k vragu?

Filozofija mirenja, koju prihvaćam svim svojim srcem, kaže da treba imati hrabrosti i sjesti s drugom stranom za stol i pokušati stvari riješiti razgovorom. Da, doista treba imati hrabrosti izgovoriti na glas sve ono što mislimo i osjećamo. Neki ljudi mirenje/medijaciju smatraju znakom slabosti. Ali to je upravo suprotno. Pokazujete drugoj strani da ste i vi samo čovjek, sa svim svojim vrlinama i manama, da imate osjećaje, da možete biti povrijeđeni… A istovremeno druga strana to isto pokazuje vama.
Kad sjednete za stol i pokažete karte, pokazujete tko ste zapravo, ogoljujete svoju dušu. A to nikad nije jednostavno. To je unutranja borba: koliko pokazati, koliko reći, kako se postaviti, gdje povući granice… I još uz sve to, morate se zaštititi da vas ne povrijede.

Idući dan na početku predavanja, krenulo se s pitanjem što ste naučili prvog dana, kakvi su dojmovi, kako se osjećate…
Ja koja sam odlučila postat izmiriteljica zbog Kate Reed iz serije Fairly Legal, ja koja sam saznala da postoji Hrvatska udruga za mirenje (HUM) slušajući 2.program Hrvatskog radija (koji ne sluša valjda više nitko – osim ako niste muško i ne pratite domaću nogometnu ligu poput fanatika), ja koja sam nazvala predsjednika udruge i rekla: “meni je mirenje super, ja se time želim baviti“ s istim entuzijazmom kao što sam prije nekoliko godina odabrala smjer marketing, na to sam pitanje spremala isto tako neuobičajen odgovor. Sa mnom nikada ništa nije jednostavno ni uobičajno.
“Jučer kad ste pitali imamo li osobu s kojom ne komuniciramo već neko vrijeme, podigla sam ruku. Razmišljala sam o tome i odlučila sjest za stol s tom osobom i razriješit stvari“ – bio je to samo dio mog odgovora.

U glavi sam i dalje čula: “nemoj, ja se bojim da će on tebe povrijediti“, ali nisam marila. Odlučila sam postat bolja osoba. Ako to znači pružiti ruku drugoj osobi, onoj s kojom ne pričam iz tko zna kojeg razloga i koju do prije koji mjesec nisam željela vidjet ni nacrtanu, oprostiti neke stvari, onda je to u redu. Moram prvo promijeniti i popraviti sebe, da bih mogla utjecati na druge. I mislim si: ako napravim nešto i dogodi se jedno malo, ali pravo čudo u mom malenom svijetu… pa ako napravim još neku drugu sitnicu, pa se dogodi i drugo čudo, pa nastavim radit dalje i stvorim i treće i četvrto čudo… možda će se jednoga dana ta moja mala čuda počet nizat poput lančane reakcije i možda svijet postane bolje mjesto. Za mene, za tebe, za sve nas…

I tako sam mahnula bijelom zastavicom u njegovom smjeru. On to možda nije ni vidio, ni osjetio, ali ja jesam. I to vrlo jasno. I osjetila sam neki mir u sebi, kao da su stvari sjele na svoje pravo mjesto.
I dalje se pitam kako je moguće da sam dozvolila da se toliko udaljimo, da stvari odu u tom smjeru… Znam, za neke je stvari potrebno dvoje i ne, nije sve samo moja krivica. Dio je njegova krivnja, jer ipak je on taj koji je odlučio podignut zid šutnje i ne-javljanja. U konačnici možda nije ni toliko bitno pitanje “zašto“, bitno je da se sretnemo i popričamo i da nakon toga možemo oboje nastaviti dalje svaki sa svojim žvotom.

Svi naši životi međusobno su isprepleteni i nemojte se zavaravati da vaša djela ili ne-djela ne utječu na druge. Utječu itekako, samo vam druga osoba to ne želi reći ili pokazati. Ili možda ne zna kako jer ne zna kakva će biti vaša reakcija. Možda se boji da vas ne izgubi. Svi smo različiti i različite stvari doživljavamo različito. I to je u redu. Ali na kraju priče – nitko nije otok sam za sebe.