Uključite govorne aparate i ljubite ljubav!

Ova godina je bila jedna od težih (uz 2012.).

Besparica, no ipak suludo smo se odlučili otići na more. Predzadnji dan, dijete spava popodne… nikako da se zaputimo na plažu. Već su mi suze u očima jer ne možemo ostati duže. Sve je brzo prošlo, ali sada kad se Noa ne budi, svaka minuta postaje sat.

Probudio se. Brzo se pripremamo i odlazimo na plažu. Uspjeli smo se okupati. More je odnijelo dio stresa. Vraćamo se u iznajmljeni stan.

Ne mogu prestati misliti kako prvi puta u životu želim pare. Pun k. njih!

Ljubav uvijek zauzima prvo mjesto u mom životu, ali ljudi su izmislili novce.

Koji idiotizam. Odrasla sam, ali mi i dalje nije jasno zašto postoje granice, zašto zemlja nije svačija? Zašto neki imaju, neki nemaju? (znam, ali mi nije jasno zašto to mora tako funkcionirati, zašto glavonje ne skratimo za glavu?)

Ne mogu se oteti idealizmu, to je moj način.

Prilazimo zgradi, ja još pomalo melankolična, a onda spazim čovjeka kako kopa po našem smeću. Iz melankolije u krivnju. Opet sam iz želje za zadovoljstvom zaboravila na zahvalnost.

I u vezi često zaboravimo na zahvalnost, zbog malih stvari koje on/ona naprave krivo. Neke glupe sitnice koje nas živciraju, nažalost ponekad sami odlučimo da su naši partneri baš to. Te sitnice. Zaboravljamo koliko su dobrih stvari učinili za nas, možda i samo trenutak prije.

Muž je otišao po novine. Opet udar mojoj vjeri u ljubav. U sklad i međusobno razumijevanje koji iziskuju dobru komunikaciju.

U svim novinama samo rastave.

Ne mogu suditi jer ne znam njihove razloge, no gotovo svi imaju djecu. Nemojte me krivo shvatiti nisam ni za stari režim, ako ne ide, ne ide. Ali čini se da se ljudi rastaju bez velikih razloga. Ponosu smeta pa bacamo prsten… zabrijali smo na Hollywood. Nije mi jasno kada su se ljudi prestali truditi? Pogotovo oni koji imaju djecu. Ponavljam, razumijem kada jednostavno ne ide i bolje je da tada djeca nisu u takvoj atmosferi, ali mi se čini da dosta njih može izgladiti stvari uz malo truda.

Zašto ljudi tako teško prihvaćaju odgovornost? To je samo još jedna vrlina.

I kao da su zaboravili na zavjete. Kad je još i dijete tu, ipak bi ono trebalo biti na prvom mjestu, pa ako njemu nije dobro što ste zajedno, raziđite se. Ali molim vas, zajebite glupe svađe i ponos.

Ne znam, možda sam prestroga, ali pogled na mog dvogodišnjeg Nou slama mi srce, kad samo pomislim da nema nas, zajedno.

Opet postoji i verzija, sve se dešava sa razlogom, svako mora proći svoj put, kakav god on bio.

Netko mora proći kroz patnju, netko uživati u blagostanju…

Čim smo muž i ja krenuli u vezu, odmah smo iskomunicirali situacije koje mogu naštetiti istoj i tako smo se odlučili uvijek se podsjećati na njih. Bitno je uvijek izgovoriti sve što vam smeta. Ne zadržavati u sebi jer nije trenutak ili je tako sitna glupost da ne želite kvariti odnos, raspoloženje… kad se dogovorite da ćete sve izgovarati na glas to u nekom trenutku postane i smiješno, a partneri duže ostaju zajedno, ne talože pizdarije u sebi. (koje jednom moraju eruptirati), nekako počnete više davati jedan drugome. (I ne mislim na kvocanje, već easy, uz zajebanciju, u stilu „bem` ti miša opet si ostavio školjku gore“, ili „opet nisi očistila šminku iz lavaboa“…)

Sve je stvar dogovora, jer te sitnice često, a za mene apsolutno glupo, na kraju mogu rezultirati razvodom. Kada sve to izgovarate kroz humor, prije će partner činiti ono što vi želite te ćete oboje ostati u dobrom raspoloženju, i biti će vam ugodno u vašoj koži kao i u braku.

Osjećati ćete se ispunjenije jer ćete biti vjerni sebi, ali ćete razumijeti da vaša polovica nije savršena kao ni vi. Često očekujemo od partnera da je svemoguć i savršen, ali rijetko malo objektivnije pogledamo sebe, ili se na trenutak i vidimo, ali brzo zaboravimo svoje propuste i često jednostavno prebacimo pažnju na ono što su oni napravili krivo.

Ugađajte si međusobno! Uvažavajte se!

Budite pozitivniji. Poštujte razlike. Nitko nije savršen, ali može biti tik do savršenstva ako uključite svoje govorne aparate. Nemate usta samo da njima hladite juhu, ni jezik samo da njime ližete sladoled…

Ljubim vas mili moji… iskomunicirajte sebe…

Ana Krčelić Kovač