Veliki umovi razmišljaju jednako, a mali ovako

Genij. Onaj koji ima vrlo velike duhovne i umne sposobnosti, veliki stvaralački um, genijalac. Veli jedan rječnik hrvatskog. Ili, čudo prirode, sve na svijetu zna i jasno mu je sve, u slučaju da smo posegnuli za rječnikom TBF-a. Sad znamo što je genij, ali još uvijek ne znamo tko je. Budimo skromni pa spomenimo tek da su se geniju i meni često ispreplitali putevi, mnogo smo se puta nalazili u istoj rečenici koju bi izgovarali prijatelji, poznanici, pa čak i slučajni prolaznici u mom životu. Svi se čude. Kako je tako visoki intelekt zapeo na niskim granama.

„Takav genij, a…“

„Takav genijalac, a…“

„Takav um, a…“

Takav genij, talent, mozak, ali… Doseg mali. Sve na svijetu zna i jasno mu je sve? Nešto je trulo u mojoj genijalnosti. Jer nije baš jasno kako takav genij ne zna skockati stravu od životopisa koji bi poslodavce proganjao iz noći u noć sve dok ga ne bi zaposlili ili sročiti molbu za posao zbog koje bi, suočeni s mogućnošću intelektualnog masakra, vrištali kao Jamie Lee Curtis kad je zaskoči Michael Myers.

Sto sam puta pročitao kako se pišu molbe. Valjda nije bilo dosta, za veličinu moga uma to je valjda pretrivijalno. Niti na jednu nisam dobio odgovor. Prodavač, administrativni djelatnik, tetak u vrtiću, šrajbmašina za oglase na jednom popust-portalu, radijski voditelj, copypastewriter, tajni kupac… Ništa.

Valjda zato što je previše genijalaca. Izađeš na ulicu, genijalci. Upališ teve, genijalci. Oko kontejnera i kanti za smeće, genijalci. U upravnim odborima, genijalci. U sudnicama i ludnicama – genijalci. Po forumima i kvorumima – genijalci. U rodilištima, genijalci. Sve sami supermeni. A kao što je poznato, u svijetu supermena heroj može biti jedino Bicycle Repair Man. A ne Wilhelm Röntgen ili braća Wright.

Sad vam je jasnije. Nisam ni Wright ni Röntgen. Ali osjećam se kao balegar među pčelama. Valjam govna da se čovjek usere, pravim pitu od govana za prste oblizat, ali što imam od svega toga kad pčelari traže samo med? Drek. Brijem da bih bolje prolazio da sam trut. Ali kad mi nije u genima. I moš ga jebat.

U bestijalnom napadu nenadjebivog samosažalijevanja nisam gledao ništa osim sebe, naravno. Pa nemam blage ideje o čemu trućati. Trut – trućati? Možda ipak ima nade za mene… Ali, ionako me svi preduhitre. Komu treba tisućiti članak o Sandynom šamaranju New Yorka? Komu treba još jedan o ukidanju poreza na luksuz? Jedva čekate još jednog koji će se naslađivati na gafu Ace Stankovića kao da sam u životu nikad nije pogriješio? Komu trebaju milijun puta prežvakani savjeti kako prepoznati pravoga? Koga po tisuću i prvi puta puta zanimaju deset zapovijedi za ubadanje komada za jednu noć?

A valjda genijalce… Čini se da je ovaj tekst pokriven poplunom u kojem sarkazma ima kao perja. Mora da je predugo bio izložen sarkozmičkim zrakama. A ispod njega… Pod njim mora da gola leži zavist. Baš da vidimo. Uklonit ću poplun. Pa da. Stvarno leži. Ajde dobro, red je da genijalac mog kalibra barem nešto otkrije za života.

Otkriće je potvrdilo sumnje kako ne bolujem od kronične genijalnosti nego da patim od genijjalnosti. Zavidim svim umovima većim od mojeg. Veličina jest važna, jebi ga, a ja tehničar. Čak sam i za medicinskog tehničara završio prije nego što sam, desetljećima kasnije, postao tehnološki višak. Mnogo stvari ide u prilog toj tezi.

No dok je spoznaja o velikom tehničaru još neprepoznata klečala u sjeni malog genijalca, umišljena je veličina uma hranila samu sebe raznoraznim ingenioznim tezama. Jedna od takvih bila je i:

„Put do središta ženskog srca vodi preko suda njezinih frendica.“

Ono što sam uspio dokazati u svojim malim ljubavnim opitima jest da je moja nazovigenijalnost u većini slučajeva poput ljepote. Prolazna je. Sve dok sam bio u igri, krčio si put prema užarenoj jezgri organa za voljenje, činilo se da teorija štima. Što je više frendica bivalo zadivljeno mojim nenadmašnim humorom, nepresušnom dovitljivošću, božanskom dobrotom, bravuroznim idejama i ultimativnom elokvencijom, izabrana bi bila ponosnija na mene. Kakvog si si genijalca našla, blago tebi! U usporedbi s njim Tesla ne bi mogao raditi ni kao električar u gradskom stambeno-komunalnom! Koja si ti sretnica! Ali ponos nije ljubav. I dobio bih po nosu (čitaj: nogom u dupe), ponekad upravo na vrhuncu moći, (samo)uvjeren kako nema te luđakinje koja bi, pored toliko lobistica i biračica tuđe sreće, propustila priliku držati boga ne samo za bradu nego i za jaja.

Ne bi prošlo ni tjedan dana od napucavanja, a srozao bih se od genijalca i uberMENSA do običnog papka, šupka i tupka. Bivao sam izbezumljen, ne i obeshrabren. Ponavljao bih eksperiment i… Opet dobivao petnaest minuta slave. Sve dok nisam konačno priznao poraz: da mi teorija drži vodu samo dok majstorice ne odu. Odmah se raspušta i klub obožavateljica. I tako sam počeo pomalo o sebi razmišljati kao o nekom tko pristojno vlada određenim tehnikama tjeranja vode na svoj mlin, a ne o genijalcu. Riječju, o tehničaru.

Sve me to nipošto ne čini lošom partijom. I dalje sam vrhunska roba, prava prilika. Nisam genijalan, ali sam na korak od idealnog. Još samo da napustim roditeljsko gnijezdo u koje sam se morao silom poslovnih prilika vratiti kao ptić očerupanih krilca. Da parafraziram Čorbu:

Treba mi lova i bit ću dio svačijih snova. Momak za naslovne strane. Savršenstvo bez mame.