Život je lijep!

Popodne. Sjedim i pijem kavicu. Razmišljam uz pjesmu indexa, razmišljam o nečem, zvanom život,nečem mnogo jačem- o nama ljudima.

Možda zvučim ludo, no smatram da smo sami jači od svega.

Ljudi, koliko ih god voljela, toliko vremena potrošim na njih, razmišljajući, znajući da nikada neće pitati. Nikada neće otkriti, što sam možda htjela i reći, bezbroj prilika, kad su prestali komunicirati s mnom, kad su se trudili da prestanem komunicirati i ja.

Cijeli život se svodi zapravo na jednu veliku borbu. Borbu s raznim nedaćama, koje smo sami sebi nabili da kompliciramo život koji je jedno predivno iskustvo, koji vrijedi doživjeti na najljepši mogući način. S pravim ljudima.
Mi ljudi , smo obični prolaznici, i sjene obasjane predivnim suncem, bića koja su sposobna prokockati čitav život, na razne nebitne stvari. Razne stvari koje nas okružuju.

Koga da krivim? Koga da pitam? Kuda da krenem? Što da mislim? Što znam?
Sve je više stvari, sve je više, onog što me mori, i postavlja se jasno pitanje, za čim čeznem i čim žudim?

Sve smo isprobali, sve smo dobili, a opet nismo sretni. Poklonjena su nam krila, krila lomljiva, poput leptirovih krila, i sposobni smo doseći nebrojene visine, sposobni smo doći do nečega,ali se bojimo.

Čega se bojimo? Što je to u nama, što nam ne da krenuti dalje, što je to u nama što nas zadržava na istom mjestu? Čega se ustručavamo?

Da li su krivi drugi ljudi, ili smo sami krivi? Vjerujem, da ću zvučati nastrojenom i ljutom,ali smatram da ću za sve okriviti čovjeka, i prozivam, i sama sebe krivom, za razne stvari.

Sve bi bilo ljepše, da vlada neka vrsta sloge, kao i kod biljnog i životinjskog svijeta. Neka mala vrsta sloge, bi mogla uljepšati ovo mjesto, ovaj planet zvan zemlja.

Ljudi su od samih početaka, kvarili sve, koristeći razne pokušaje nadmoći, kako prema biljkama, životinjama, tako prema i drugom čovjeku.

Znate li koje su karakteristike, potrebne svim živim bićima, mada i biljkama? Ljubav.
Ljubav je to sto čini ovaj svijet. Samo ljubav, i ništa drugo. Ljubav ti daje još jača krila, jača krila od leptirovih, koje sam spomenula netom prije.

Samo kad voliš i kada te se voli, to ti daje dodatnu ljubav, dodatni elan i snagu. Sve one strahove s kojima se može susresti mali čovjek, poput mene i tebe, lakše se prebrode uz neku pravu osobu, uz nekog tko će biti dovoljno jak da ih prođete zajedno.

Čovječe, proklet si samo s jednom stvari. S tim, što misliš da imaš vremena. Život je kratak, a tvoja najveća greška je, misao i ponašanje da se ponašaš kao da imaš. Imaš samo vremena, da naučiš i da spoznaš, da ga zapravo nemaš.

Volite jedni druge, pokažite svoju ljubav biljci, koja stoji na ormaru poput ukrasa.
Zapamtite, ona nije samo biljka, ona je biće. S osjećajima.

Izvedite svog psa u šetnju, iako je već nekoliko puta išao u šetnju. Pokažite mu svu ljubav i razumijevanje, vjerujte znati će to cjeniti. Vratiti će Vam osjećaje, a vjerujem da ćete i Vi to znati cijeniti.

Javite se najmilijima, javite se prijateljima koje dugo niste.

Gadno je ovo vrijeme, okruženi smo tehnologijom, nametnutim društvenim mrežama, gdje većina shvaća to kao stvaran život.

Stvaran je život sad, vani, negdje na ulici, negdje u muzeju, u nekom kazalištu,gdje imate mogućnosti socijalizirati se.

Pitate se, zašto ste usamljeni? Ljudi se zatvaraju u svoje kuće, cijeli vijek, bježeći od mogućih problema koji bi ih dočekali vani. Kakav je to život, ako ćeš vječito biti zatvoren u svoja četiri zida?

Zar želiš čovječe, da tvoje vrijeme prođe, da tvoj kratak život prođe gledajući kroz jednu točku, zvanu monitor?
Ne znam te, ali pišem ti ovo, jer te smatram dobrom osobom, hoću ti pomoći.

Možda ćeš me jednog dana i razumjeti, kako želim doprijeti do tebe i pomoći, kako želim ovaj svijet učiniti ljepšim mjestom.
Ne tražim da me se razumije, ne tražim da tratiš svoje vrijeme na mene, ali voljela bih, da kreneš živjeti, a ne da se zatvaraš u tami svoja četiri zida.

Život nije život , ako ne znaš kako ga provesti. Otvori se. Život je lijep.

Jelena Lola Vilić