Život piše drame, a bolest kolumne

Čučim za kompjuterom kao na čučavcu i lagano seruckam. Mrak mi je pred očima. Idealno vrijeme za krvopije. Misli lete. I ujedaju. Prisjećam se Buffy. Ubojice vampira. Kako je bila sjebana pola sezone jer ju je njezina škvadrica digla iz groba. A nikome nije bilo jasno šta je pere. Trebala bi mucati od veselja, štucati od radosti, razdraganim pogledom pržiti vampire. Ta tko se ne bi želio vratiti iz mrtvih? A ona bila sva neka ucviljena. Više nalik udovici nego ubojici. Na kraju im se povjerila. Da su je – budaletine, morončine, kreteni – iščupali ravno iz raja. E tako se nekako i ja osjećam otkad sam se vratio s mora. Kao izbačen iz raja. Kao lansiran iz jaja. Pola čovjeka. A polovici čovjeka treba cijela vječnost da napiše kolumnu.

Očito sam u Splitu promašio vlak i sjeo u bremeplov koji me iskrcao u Zagrebu. Pa sam sad opterećen svim i svačim, vraćen tko zna koliko nesreća unatrag. Mrak mi je pred očima. Savršeno vrijeme za krvopije. Misli izlaze. I grizu.

Kao da se budim nakon desetljetnog vegetiranja. Samo što ne otvaram oči nego novine i njuz portale. Koma. Zlo mi je od naglog buđenja. Već radim i prve, ali poprilično sigurne korake. Prema birtijama. I pijem. Danju, noću. U komi sam, ali pjevam. Sluh mi zdrav. Zdrav k’o Čolić.

Pijem danju, pijem noću
pijem brate što god hoću
i kad hoću jer ja mogu
nekad sjednem, nekad s nogu.

Ali nije da sam se predao isključivo destruktivnim porivima. Prestao sam pušiti. Toplo to savjetujem svim pušačima i pušačicama. Odmah sam osjetio poboljšanje. Sada mi dah više ne vonja po odlagalištu komunalnog otpada nego je prirodan, širim zadah raspadajućih vodenkonja. Prije sam nakon tri minute trčanja morao stati i zapaliti. Sada nakon tri minute moram stati da bih došao do daha. Nije to tako strašno. Prestati. Može se. I ništa mi ne fali. Osim cigarete.

Ovisnost o fejsbuku mnogo je jača. Smanjio sam dosta na godišnjem, sveo ga na sat, sat i pol dnevno, ali… Jednom fejsbučar, uvijek fejsbučar. Ukucavam koordinate koje će me odvesti ravno u srce tame, tamo gdje se nalaze svi prijatelji ovoga svijeta. Hajde da se ulogiramo, nek se oči sjaje, hajde da se ulogiramo, to je ono najbolje što nam srce poznaje… Pjevušim, razdragan. A kad tamo, neki se prijatelji rješavaju mnogih prijatelja jer se mnogi prijatelji nekim prijateljima nisu u životu javili. Čak ni bockanjem. Sve još miriše na nju, povrijeđenu taštinu. Ni ja baš ne nadražujem svakome ego podignutim palčićem, ali to ne znači da mi se digne palčina kad pročitam ili vidim nešto po mojoj mjeri. Interesantno, pametno, bedasto da se upišaš od smijeha, svejedno. Čitam te, pratim te, ali te ne gladim po jajima. I odmah zaslužujem odstrel. Mislim, puca mi padobran, ali načelno… Zašto bi mi palo na pamet otkantati fejsbuk frenda B.D. jer pojma nema tko sam, što sam i zašto živim, jer mi nikad nije poklonio lajk s kojim bih mogao mahati pred društvom? A bez lažne skromnosti, imao sam bisere koji su zaslužili barem kandidaturu za shit of the week. Čovjek ima um i pol, ima stila, piše briljantno, gušt mi ga je čitati. I puca mi puce što sam samo broj na njegovom popisu.

Lako je moguće da me ne razumijete. Srećom, svoju sam taštinu davno ispucao. Tako da neću okolo kukati kako sam neshvaćen. Pomirite se ljudi. Jedan od 1000 je neshvaćen. Ostalih 999 su nerazumljivi. Nisu to đavolja posla (ako ste slučajno vidjeli tri šestice naopako), to je jednostavno tako.

A sad malo ozbiljnih stvari & problema. Ništa novo, sve je već odavno rečeno. Nema toga što Šekspir nije opisao, a Hladno pivo o(t)pjevalo. Pa ću malo ponavljati.

Čeka me traženje posla. Dosad sam tražio neki ozbiljan posao. Kucnuo je zadnji čas da ozbiljno potražim bilo kakav posao. Podnio sam molbu za produženje svog statusa na vašoj grbači jer više ne kotiram na burzi. Prohujala je godina dana. Uopće ne sumnjam da će mi odobriti još koji mjesec. Dobro se vladam. Čitam. Pišem. Bavim se društveno beskorisnim radom. Ali ipak osjećam nepravdu, možda i zavist. Za društevno beskoristan rad ovi iz Sabora i Vlade dobivaju masne plaće od kojih ti skoče i kolesterol i tlak i živac i Blanka Vlašić dok se ja za beskoristan rad moram zadovoljiti crkavicom od naknade. Ali neka, neka. Doći će i mojih pet minuta. Tko čeka, taj…čeka.

Čekaju me redovi čekanja na liječničke preglede. Jer sam zdrav k’o Mamić. Zreo za kliniku. Okej, nije nam isto. Taj je lik dokazao da se može živjeti i bez mozga. Ne samo živjeti nego i prosperirati. Ne treba njemu liječenje, njemu je dobro. Nama treba zaštita.

Mene tlače moji unutarnji organi i njihovi prljavi, sumnjivi unutarnji poslovi. Imam povišenu temperaturu. Zuji mi u ušima. Bole me zglobovi. Bolesni želudac stalno prosipa bol iz žličice koja se razlijeva ispod rebara. Čučim za kompjuterom kao na čučavcu i lagano seruckam. Kad već ne ide tamo daleko, na zahodu.

Čekaju me moji dugovi. Čekaju me tuđi bjesovi. Ne čeka me ništa dobro. Osim evenata. Nadam se da me bar oni čekaju. Nadam se da će početi iskrsavati čim prije. Hoću klopati. Želim pi(jucka)ti. Treba mi par pozivnica za naš džambodžetset. Da poletim. Da zadovoljim svoju prirodu i opet malo pogledam istini u oči. Skorojevićke mi noći ujutro otvore oči. I pokažu koliko je sirotanović nisko pao.

Zijev. Dosadan sam baš kao proljev koji bi sad, nakon brutalne sedmodnevne opstipacije, objeručke prihvatio. Ljeto je gotovo. I što sad? Ako ne možeš promijeniti planetu, promijeni odjeću.

Denis Giljević