Slavi život

Možda postoji već izum za besmrtnost ali ga ja još nisam vidjela. Nisu ni ljudi oko mene. Možda je on rezerviran samo za one odabrane ili brutalno bogate. Možda jednom bude taj izum ili lijek na recept. Možda, jednom. Ako.

I ako bude… što raditi još sto godina i kojim putem nastaviti? Život na Zemlji. U službi roka trajanja . Kazaljke na satu koje otkucavaju. Prolaznosti. Promjena. Vjera u život nakon života kao nada da rođenjem nismo samo svaki dan bliže smrti. Život kao dar i čudo. Neki zaista žive a neki samo postoje. I nije život kratak, samo se mi možda kasno sjetimo živjeti. Ja volim svoj život. U globalu on je dobar. Ne mogu reći težak jer nemam život s čim usporediti kada je sam po sebi jedinstven. Bude mi nekad teško, ali prođe. Kao što mi bude dobro pa i to prođe. Ljudi nas napuštaju svakodnevno. Svakodnevno se i rađaju.Sve je to život. Isti onaj koji ne dolazi s uputama za preživljavanje ili beskonačnost. Ne biramo kada ćemo se roditi,a niti kad ćemo umrijeti ( osim izuzetaka).

Zato biram način na koji ću živjeti.

Biram da sam sretna što je više puta moguće u danu, tjednu, mjesecu, godini. Biram da vrijeme postojanja potrošim na onaj način i s onim što me čini sretnom. Brišem fotografije na kojima se ne osjećam lijepom. Čuvam samo one koje su dobre. Nema mjesta za loše ili mutne. Zašto bi takve i zadržavala? Biram ljude s kojima se družim i nerado sjedim na kavama po nekoliko sati u kafićima. Ne zato što su kafići loši nego zato što sam nestrpljiva da zavirim negdje iza ugla. Otvorim šampanjac bez nekog posebnog razloga i neke dane sredim se za dućan od glave do pete. Dođe mi tako. Sve sam to ja. Pomalo šašava, dovoljno temperamentna, previše emotivna. I znaju to ljudi oko mene. Znaju oni koji su si dali truda da me upoznaju. Ti isti ljudi znaju da mi je drago da su dio mog životnog putovanja. Da se smiju sa mnom dok sam tu. Da mi pruže ruku ako zatrebam pomoć. Da mi daju, ako mogu, onaj vjetar u leđa da se uzdignem koliko mogu.

Želim cvijeće danas, sutra ili bilo koji drugi dan kada zaslužim ili kada mi ga jednostavno žele pokloniti. Ti isti ljudi znaju da možemo zajedno plakati od smijeha ili zbog tuge. Znaju da želim da me „slave „ dok sam tu a ne da me žale kad me jednom ne bude bilo. Onda mi ništa niti ne treba.

Niti skupocjeni vijenac cvijeća, niti obilno večeravanje, dugi monolozi kako sam bila ovakva ili onakva, crnina, lampioni, niti suze niti smijeh. Ništa mi onda ne treba. Ako se mene pita kad umrem. Otišla sam. Slavite me dok sam živa. Glupo bi bilo da čovjek dobije više cvijeća kad umre nego dok je živ.

Emina Pršić